- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Aktivno zaboravljanje

Jučer, u nedjelju, 10. aprila, na teletekstu RTRS-a objavljena je ovakva vijest: “Omladina Hrvatske čiste stranke prava obilježila je danas 70. godišnjicu stvaranja kvislinške i zločinačke Nezavisne države Hrvatske na Trgu bana Josipa Jelačića u centru Zagreba, javili su hrvatski mediji. Oni su na glavnom zagrebačkom trgu izveli svojevrsni performans, a umjesto pominjanja ustaštva ili NDH koristili su izraz aprilska revolucija iz 1941. godine. Ističe se da su aprilska revolucija i NDH bili temelj stvaranja današnje Hrvatske.” Istog tog dana, na stranicama dnevnog lista Euroblic izlazi člančić pod naslovom “U Zvorniku obeležen Dan oslobođenja grada”. Tekst ispod njega ide doslovce ovako: “ZVORNIK – Polaganjem venaca na Centralnom spomen-obeležju, u centru grada, te Svečanom akademijom u Domu omladine u Zvorniku je obeležen Dan oslobođenja Zvornika, 9. april. Predsednik opštine Zvornik Dragan Milošević istakao je ovim povodom da mnogi osporavaju dan koji je srpskom narodu u Zvorniku doneo slobodu.”

U dva grada, dakle, čija imena počinju slovom “Z”, u dva dana, obilježena su dva događaja koja razdvaja malo više od pola stoljeća. U oba slučaja obilježavanje je bilo vezano za omladinu. U oba slučaja, riječ je o događajima neodvojivo povezanim sa masovnim zločinima. U oba slučaja je jasno da su i učesnici proslava zapravo svjesni da obilježavaju događaj neodvojivo povezan sa masovnim zločinima. Ne želim ovdje previše širiti analogiju, jer sam, naravno, svjestan i razlika koje postoje i između komemoriranih događaja i proslava njihovih godišnjica. Ipak, čitajući ove dvije vijesti u lijepu proljetnu nedjelju, dominantan mi je bio utisak o njihovoj sličnosti, o preziru slavljenika prema srpskim žrtvama Nezavisne države Hrvatske, odnosno bošnjačkim žrtvama Republike Srpske. Stavljene ovako jedna do druge, te vijesti prizivaju fatalističko-eliotovski štimung, ono njegovo glasovito “April je najokrutniji mjesec”, što kao da je pisano u kontekstu različitih balkanskih ratova.

Bježeći pomalo od medijskih izvještaja o obilježavaju ovakvih godišnjica, potražio sam drukčiju lektiru. Htio sam čitati nešto nevezano za našu zbilju, nešto književno-teoretsko, recimo. Više slučajno, nego ciljano, posegnem za knjigom Richarda Kearneya “O pričama” originalno objavljenom u čuvenoj ediciji Routledge 2002. godine, a u hrvatskom prevodu Marine Čičin-Šain prije nešto više od godinu u zagrebačkoj izdavačkoj kući Jesenski i Turk, zanimljivom i efektnom studijom o umjetnosti pripovijedanja i njenoj važnosti za ljudski rod. U njoj se analiziraju i književnost, i historija, i psihoanaliza, i politika, a jedan karakterističan odlomak glasi ovako: “Važno je razlikovati kada treba pamtiti, a kada zaboraviti. Ili bolje rečeno, koliko toga bismo trebali upamtiti i zaboraviti. Ponekad, ponegdje – u Sjevernoj Irskoj, u Bosni, u Ruandi – važno je pustiti povijest, poslušati Nietzscheov savjet pa aktivno zaboraviti prošlost kako bismo nadvladali poticaj ogorčenosti i osvete. U takvim trenucima moramo se oduprijeti mahnitosti fanatičnog komemoriranja i sjetiti se što je rekao Brian Friel: Pamtiti sve jedan je oblik ludila.” Nije nevažno pomenuti da je Kearney irski filozof. Kad on, dakle, navodi Sjevernu Irsku kao prvu u nizu, zajedno sa Bosnom i Ruandom, među zemljama gdje bi ničeovski shvaćeno “aktivno zaboravljanje” moglo biti blagorodno, on referira i na vlastiti zavičaj. Nije to, znači, ona poslovična situacija sa mlaćenjem gloginja; Kearney “aktivno zaboravljanje” preporučuje i u kontekstu trauma (dijela) otoka s kojeg potiče.

“Oprostiti, ne zaboraviti” – je globalna mantra kad je riječ o zločinima. Najcitiranija Kunderina rečenica je ona o borbi čovjeka protiv moći kao borbi pamćenja protiv zaborava. Važno je zato upravo Kearneyeovo pozivanje na Nietzschea, odnosno koncept “aktivnog zaboravljanja”. U uobičajenim razmatranjima uloge pamćenja i zaborava, pamćenje se ističe kao karakteristika koja čovjeka odvaja od životinje. U jednoj čuvenoj Nietzschevoj meditaciji, međutim, upravo je “aktivno zaboravljanje” ono što čovjeka može osloboditi, što ga čini drukčijim od goveda. Da se razumijemo, poziv na “aktivno zaboravljanje” ovdje ne znači plediranje za guranje prošlosti pod tepih, za uništenje sjećanja, za programirani posvemašnji zaborav. Kod aktivnog zaboravljanja, stvar je u mjeri; baš kako kaže Kearney – koliko toga javno pamtiti, a koliko javno zaboravljati. Jedno je obilježiti stradanje, ožaliti žrtve; nešto sasvim drugo proslavljati događaj koji je ojadio stotine i hiljade ljudi, vlastitih sugrađana i zemljaka. U posljednje vrijeme ponovo se aktualizira ideja o važnosti da Beograd, Zagreb i Sarajevo napišu zajednički udžbenik historije. Ipak, ono što je možda i važnije od zajedničkog (zvaničnog) doživljaja historije, jest postojanje javne empatije, odnosno suzdržavanje od javnih svečanih proslava događaja neodvojivih od masovnih zločina, zločina čije žrtve imaju svoje bližnje, a za koje su takve proslave simbolička repriza zločina.

Oslobođenje, 11.04.2011.

Peščanik.net, 12.04.2011.