Vidimo dirljiv prizor: na prljavom asfaltu dvije dječje cipelice i kredom nacrtana nezgrapna, velika ženska figura, a na crtežu se sklupčala usnula crnokosa djevojčica. “Ova djevojčica nikada nije vidjela svoju majku, pa ju je nacrtala kredom i zaspala na njoj!”, pojašnjava tekst uz fotografiju, zaključujući: “Svako dijete treba mamu i tatu. Ti odlučuješ!”

Kakve, međutim, veze nesreća djevojčice s plakata – kojim udruga “U ime obitelji“ poziva na referendum o braku – ima s brakom kao zajednicom muškarca i žene? Je li njena majka sebična feministica ili sakloni Bože lezbijka, koja je razorila svoju obitelj? Svakako, sama fotografija to ne sugerira niti u slutnji. Fotografija možda – a tekst nedvosmisleno – kaže samo to da “djevojčica nikada nije vidjela svoju majku“.

I što god da su u toj udruzi htjeli reći, ovakav plakat sugerira isključivo ustavno pravo nesretne djevojčice da ima mamu, i ništa više. Što onda nedvosmisleno znači kako udruga “U ime obitelji“ nije samo protiv istospolnih obitelji, već protiv svakog oblika obitelji bez biološke majke, uključujući i onu sa samohranim ocem, čak i kad je udovac. Za slučaj valjda da je netko krivo shvatio poruku jedne od viđenijih članica udruge, Željke Markić, o odrastanju djece sa samohranim roditeljem kao “narušenom jednom prirodnom odnosu“.

U Republici Hrvatskoj – a plakat je rađen za Republiku Hrvatsku – jedini način na koji “djevojčicu koja nikad nije vidjela svoju majku“ nije moguće tumačiti jest, međutim, samo i jedino onaj na koji je tumači udruga “U ime obitelji“ cilja: kao žrtvu liberalnog koncepta obitelji.

Drugih mogućnosti da djeca odrastaju bez majke nažalost je mnogo, i svaka od njih u kojoj živi djevojčica s fotografije postaje tako simbolički – a već sutra i zakonski – ilegalna: da živi s ocem, ili s bakom i djedom, ili kod usvojitelja, ili u domu, ili bilo kako osim s biološkom majkom. Ako je, recimo, majka umrla pri porodu, poginula u ratu, ili ju je ubio pijani muž – utoliko gore po nju. Nema opravdanja. Zato o pravima djevojčice s plakata ne smiju odlučivati ni majka ni otac, već – shvatili ste – “odlučuješ ti!“.

Postoji li, međutim, i neka posve treća mogućnost? Postoji li mogućnost da djevojčica s plakata ima i majku i oca, da živi s njima posve sretno i bezbrižno, i da je na crtežu, na primjer, usnula u posve benignoj dječjoj igri? Svakako, takva mogućnost ne postoji u svijetu hrvatskih katoličkih mudžahedina, u kojemu ljudska sreća nije ni u nacionalnom ni u Božjem intetresu. Ako takva mogućnost i postoji, postoji samo u stvarnom svijetu: djevojčica s plakata, naime, zaista ima majku i oca, i živi s njima posve sretno i bezbrižno.

“Ova malena djevojčica je moja rođakinja i zaspala je na pločniku ispred moje kuće nakon duge igre. Iskoristila sam trenutak i popela se na stolicu kako bih zabilježila scenu. Nikako nije riječ o siročetu, i ne postoji tragična priča u pozadini“, kaže iranska umjetnica Bahareh Bisheh, ali u udruzi “U ime obitelji“ svejedno su hladnokrvno uzeli njenu fotografiju s interneta i nepotpisanu je ugradili u posve novi kontekst. Za potrebe svoje kampanje jednu su sretnu i bezbrižnu djevojčicu tako oteli ocu, majci i tetki, simbolički je upisali u siročad, pa ostavili pred vratima Željke Markić. Da joj nađe roditelje koji će bolje paziti na nju.

Praktični katolici iz udruge “U ime obitelji“ tako su praktično, jednim udarcem, prekršili dvije Božje zapovijedi – “ne ukradi” i “ne laži”. Najprije su besramno ukrali fotografiju iranske djevojčice, a onda besramno lagali kako “nikada nije vidjela svoju majku, pa ju je nacrtala kredom“.

Nakon što je još ranije otkriveno kako je i sam logotip te udruge plagijat nagrađivanog grafičkog identiteta američke židovske organizacije Jewish Family iz Los Angelesa – koja, nota bene, opušteno surađuje s lokalnim homoseksualnim udrugama – pojava, sad je izvjesno, nije slučajna.

Mene, recimo, ne bi čudilo da su i sam naziv udruge posudili iz naslova knjige “U ime obitelji“ profesorice Judith Stacey s njujorškog sveučilišta: profesorica Stacey u svojim je radovima, naime, dokazala kako se djeca odgojena u homoseksualnim zajednicama ni u čemu ne razlikuju od djece odrasle u tradicionalnoj obitelji.

S takvim osebujnim tumačenjem intelektualnog vlasništva desničari i konzervativci očito nemaju osobitih problema. Sjetit ćete se sigurno onoga dječaka koji je početkom ove godine, u jeku rasprava o zdravstvenom odgoju, s jumbo–plakata konzervativne revije Nacija poručivao ministru Željku Jovanoviću “U ime Isusovo, ostavi našu djecu!“, da bi se uskoro ispostavilo kako je to isti onaj dječak što se sa jumbo–plakata u Njemačkoj bunio protiv obrezivanja djece, poručujući “Finger weg von meinem Pimmel!“ – “Dalje prste od moga penisa!”. Nesretnom klincu kreativni su katolički mudžahedini majicu tek obojali u crveno–bijele kvadratiće, pa ga – poput one iranske djevojčice – upisali u žrtve komunističko-sotonske zavjere u Hrvatskoj.

Konzervativni desničari, ukratko, ljudi su pustinjski siromašne mašte, od vrata naviše paralizirani kad treba domisliti nešto novo i originalno, i neobično smjeli kad nešto treba pokrasti s javne površine interneta. Kad su onomad, sjetit ćete se i toga, kreativci iz Hrvatske stranke prava dobili zadaću da zastarjeli vizualni identitet stranke usklade s vremenom, oni su stiliziranog vuka, simbol pravaša, jednostavno prekopirali s loga NBA-tima Minnesota Timberwolves!

Nije, dakle, Hrvatska stranka autorskog prava ukrala znak nekog lovačkog društva iz Azerbajdžana, već planetarno poznati američki sportski brand! Kad to uradi mesar iz Trilja, pa dadne netjaku da mu iznad radnje nacrta onoga bika iz loga Chicago Bullsa, taj se gerilski marketing još da razumjeti, ali kad globalno prepoznatljiv znak ukrade jedna parlamentarna stranka, onda je riječ o nečemu mnogo ozbiljnijem.

Sam tadašnji predsjednik te copy-paste-stranke, Anto Đapić, proslavio se, uostalom, prepisavši gotovo cijeli svoj diplomski rad od svog partijskog druga, a dugački leksikon desničara i konzervativaca s uverenjima resavske škole nedavno je stao na Milijanu Brkiću, drugom čovjeku HDZ-a, koji je od kolege s Policijske akademije prepisao dvije trećine diplomskog rada, uključujući gramatičke greške, tipfelere, fusnote i komentare.

Najzad, i njegova stranka – političko krilo katoličkog mudžahedinskog pokreta – proslavila se krađama izbornih slogana. Samo IDS-ovcu Valteru Flegi ukrali su dva: početkom ove godine slogan “Novo vrijeme, nova snaga“, a prije šest godina i onaj znameniti “Idemo dalje“.

U čemu je problem s kreativnošću konzervativnih desničara, vrag će znati. Svakako, ja znam: svijet je njima bio sasvim dobar i kao ravna ploča, i nije bilo baš nikakve potrebe da se išta na njemu mijenja. Sve dobre stvari već su izmišljene, i vatra, i kotač, i obitelj, i Crkva, i janjetina na ražnju, i fotografije, i plakati, i slogani, i logotipovi kršćanskih udruga i diplomski radovi o organizacijskim razinama MUP-a. Sam je smrtni grijeh, shvatili ste, pored takvoga bogatstva Božjeg obijesno i bahato smišljati nove logotipe, plakate i diplomske radove.

 
Slobodna Dalmacija, 18.11.2013.

Peščanik.net, 19.11.2013.