Kada su se već najtiražnije dnevne novine pretvorile u ispostave organa državnoga progona, ima li ičega prirodnijeg nego da i pripadnici represivnog aparata obavljaju poslove iz domene novinarske struke? Ako je nastupilo doba sretne simbioze, pa novine i novinari brinu da uz pomoć demonizacija i hajki isporuče odgovarajuće kazne počiniteljima kriminalnih djela, što je logičnije nego da policajci povedu računa o informiranju javnosti?

Stoga bih preporučio nešto opreza prilikom svečanoga proglašenja jednog uniformiranog lica „hrvatskim Snowdenom“. Autorska prava pripadaju Jeleni Lovrić, kolumnistici Jutarnjeg lista, koja je – vatreno nastupajući u ime „javnoga interesa“ i svekolikih medijskih sloboda, a pod gromovitim naslovom „Uhapsili policajca da bi zaustavili Jutarnji“ – zaključila da bi se „u našem slučaju moglo govoriti o hrvatskom Snowdenu“.

U „našem slučaju“, da podsjetim, policija je otkrila službenika koji je, prilikom pretrage kuće friško uhapšenog Nadana Vidoševića, mobitelom snimio unutrašnjost „tajnog bunkera“ u vili – „prema prethodnom dogovoru s novinarkom spomenutog lista“, kako stoji u službenom zapisniku istrage – a potom su te fotografije, na kojima prevladavaju trupla prepariranih životinja što ih je moćnik s lovačkim žarom ubijao u egzotičnim krajevima, osvanule na stranicama Jutarnjeg lista. Protiv suspendiranog policajca podnesena je kaznena prijava zbog zloupotrebe položaja i ovlasti.

Ako su optužbe točne, piše Jelena Lovrić, „onda se on ogriješio o neka pravila službe na isti način na koji se i Edward Snowden ogriješio o pravila službe kad je medijima, odnosno javnosti, otkucao tajne dokumente o američkim top secret projektima nadziranja i prisluškivanja ne samo u SAD-u, nego diljem svijeta“. Autorica veli da „postoji javni interes za objavljivanje fotografija iz Vidoševićeve vile“, jer one „bolje od svega dosad viđenog govore o dekadenciji dijela naše društvene i političke elite“, čak „svjedoče o psihološkom profilu hrvatskih bunkeraša“, pa „javnost ima pravo znati te činjenice“, a policiji bi bilo mnogo bolje da hvata kriminalce i „šefove hobotnice“ umjesto što je „zabavljena lovom na hrvatskog Snowdena“.

Usporedba, međutim, šepa već na prvi pogled, jer je Edward Snowden provalio državnu tajnu, i to takvu koja se tiče „nadziranja i prisluškivanja“, odnosno ugrožavanja privatnosti građana, dok je policajac-suradnik Jutarnjeg lista razotkrio privatnu tajnu jednoga građanina, makar ovaj bio masovno omražen, i to za račun Državnoga odvjetništva. Razlika između državne i privatne tajne – s tim da je ova druga učinjena javnom u interesu organa državnoga gonjenja – ne samo što odgovara nepomirljivoj razlici između originalnog i „hrvatskog Snowdena“, između Snowdena i Crowdena, već briše i svaku sličnost u razumijevanju „javnoga interesa“ između globalno poznatog bjegunca i lokalno ukopanog tabloida.

Drugi pogled ne ostavlja mjesta dvojbi, budući da od trenutka kada je predsjednik Hrvatske gospodarske komore pospremljen iza brave, kao i u slučaju Ive Sanadera, Jutarnji list nastupa u ulozi servisne službe državnoga tužioca: „ekskluzivno“ se objavljuju sadržaji tajnih svjedočenja, dotureni uhodanim kanalima, publika se zasipa sočnim detaljima koji će optuženoga u što kraćem roku pretvoriti u opakog dvonožnog monstruma, sredstva se ne biraju, obziri ne dolaze u obzir, do toga da će na naslovnici nedjeljnoga broja osvanuti Vidoševićevi roditelji u grotesknom izdanju, u kostimu i kupaćim gaćama, a na unutrašnjim stranicama lista i fotografije drugih predaka, uz pedantne napomene o tome tko je od njih u predzadnjem ratu bio među partizanima, a tko među domobranima.

Istini za volju, kleptoman i bahati skorojević poput Nadana Vidoševića jedva da zaslužuje ikakvu sućut, no nema sumnje da je, nakon već pohabanog Sanadera, preuzeo status dežurnoga moralnog strašila. Dizajn njegova javnog lika, nacrt za spomenik nacionalnoj nakazi, kao i u mnogim ranijim prilikama, povjeren je majstorima iz Jutarnjeg lista. U taj pogon upao je jedan redarstveni suradnik i u dobroj je mjeri bizarno kada ga Jelena Lovrić nastoji predstaviti moralnom gromadom i neustrašivim pobunjenikom protiv režimske bešćutnosti. Prokazujući Vidoševića tek pošto ga je prokazati odlučio sustav državne represije, „hrvatski Snowden“ – avaj – ne iskazuje se protivnikom sistema, već onim tko ga zajedno s Jutarnjim listom uredno opslužuje.

Treći pogled stoga nudi uvid u tabloidnu komediju zabune, smišljenu za lakovjernu publiku i njezine niske pobude: nevoljni policajac – Crowden, iliti anti-Snowden – pada kao potrošna žrtva provizornog sukoba između policije i novina, aranžiranog kako bi se stvorio utisak da među poljima njihova djelovanja još postoji neka razlika.

Obje su strane na dobitku, jer zamagljuju prozirnost dosluha i simuliraju nezavisnost – policija, nemajući kamo, demonstrira namjeru da se strogo drži istražne procedure, dok novine, glumeći agenta javnosti, bruse sjekutiće „kritičkom distancom“ prema instituciji vlasti – a zajednički cilj je ionako postignut: javnost je informirana o sadržaju „tajnog bunkera“ zlotvora kojeg smo otkrili, uhapsili i sada mu još samo treba razrezati kaznu koja će odgovarati intenzitetu medijskoga ocrnjivanja. Igrokazna narav „sukoba“, naposljetku, može biti oličena u figuri samoga ministra unutrašnjih poslova, koji je do jučer bio jedan od direktora Europapress holdinga, izdavača Jutarnjeg lista.

Za prominentne hrvatske novine Nadan Vidošević postao je pogodna meta tek kada se zatekao u pozi crknutoga polarnog medvjeda, leša kojemu treba izvaditi crijeva i zamijeniti ih sadržajima koji će provocirati javnu sablazan, a onda ga u prepariranoj verziji izvaditi iz „bunkera“ i izložiti na visokotiražnom stupu srama. No dok je taj bio u punoj snazi, hranio se sirovim mesom i slovio kao krupna zvjerka u hrvatskoj tranzicijskoj džungli, nije spadao u vrstu za odstrel, naprotiv, pripadao je nomenklaturi s kojom je poželjno sklapati saveze.

Jutarnji list je takav proces radikalnog „sazrijevanja“ – preobrazbe od korupcijski uvezanog podložnika u nemilosrdnog medijskog inkvizitora – usavršio s Ivom Sanaderom. U jeku harange (dok je skot boravio u zatvoru) u više se navrata događalo da su pod etiketom „ekskluzivnih“ plasirana doslovno ista otkrića koja su doslovno isti urednici par godina ranije (dok je skot boravio na vlasti) bez dvoumljenja zabranjivali. Strpljivim istraživačkim radom list je beskompromisno suočavao javnost sa sadržajima vlastite cenzure. Gonička revnost, sva ta energija uložena u naknadno razobličavanje kriminalne naravi Sanaderove vladavine, nije bila ništa drugo nego prikriveno svjedočanstvo medijskog debakla.

Zato jer Jutarnji list nije agent javnosti, već agent državne sile. Sada, uzdizanjem policajca-novinara na moralni pijedestal, Jelena Lovrić pokušava jedan klasičan tabloidni manevar opskrbiti etičkim punjenjem prvorazrednoga kvaliteta, osigurati mu misionarsko poslanje, premda je on rezultat dvaju vrlo prostih i zgodno sparenih motiva – stjecanja profita i služenja vlasti. Uistinu nema ničega moralno uzvišenog u osvetničkoj strasti koja prokulja kada se dojučerašnji moćnik zatekne u poziciji nemoći.

Doduše, svjetina (engl: crowd) misli sasvim drukčije. Poslovna se filozofija tabloida i temelji na rulji koju mami miris krvi i nasladi koju donosi obredno namirenje pravde, a za izjednačavanje niskih strasti s javnim interesom ništa nije pogodnije od javnoga smaknuća. Imajući u vidu prirodu ovdašnjih medija, nad tom spoznajom ne vrijedi moralizirati. Tek, dobro je uočiti kako se „javni interes“ preformulira na putu od svijeta do Hrvatske, od Snowdena do Crowdena, od pobunjenika do strvinara.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 25.11.2013.

Peščanik.net, 22.11.2013.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)