- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Deset crvavih godina

Primijetili ste već, po svoj prilici, da je prošlonedjeljni prelazak u novu godinu već na pukoj grafičkoj razini bio drukčiji od prethodnih devet. Prethodnih devet puta na kalendaru se mijenjala samo jedna cifra – ona posljednja, a ovaj put promijenile su se dvije. Okrenule se brojke kao na taksimetru; prošlo je, dakle, cijelo desetljeće, cijela decenija. Ako bismo, međutim, sudili po bosanskohercegovačkim medijima, a u poređenju s medijima u ostatku svijeta, završetak prvog desetljeća u dvadeset i prvom vijeku nije nešto što zavređuje pretjeranu pažnju. Naravno, strogo matematički gledajući, dvadeset prvi vijek počeo je s 2001. godinom, a njegova druga decenija počet će 2011, no kako je prije deset godina masmedijski bilo općeprihvaćeno da novo stoljeće počinje 2000, tako je širom svijeta i 2009. proglašena krajem decenije. Isto tako, još od priče o famoznim šezdesetim, u popularnom diskursu jednoj deceniji pripadaju godine sa identičnom trećom znamenkom; po tom registru, makar sedma decenija dvadesetog vijeka matematički trajala od početka 1961. do kraja 1970. (uključujući i tu godinu), šezdesetim se smatra vrijeme od početka 1960. do kraja 1969. U tom ključu, od početka 2000. do kraja 2009. godine – trajale su nulte! Usudit ću se da ustvrdim kako bosanskohercegovačka javna ignorancija svršetka jedne decenije nema veze s matematičkim sitničarenjem, nego je posljedica opće društvene klime. Mediji u svijetu, pa i u našem susjedstvu, pretrgli su se tokom cijelog mjeseca decembra u pravljenju svakovrsnih top-listi i sumiranja prethodne decenije. Birale su se najbolje knjige, filmovi, muzički albumi, u nacionalnoj i svjetskoj konkurenciji. Nabrajani su politički događaji, naučna otkrića i fenomeni koji su obilježili prvu dekadu trećeg milenija. Novogodišnji broj hrvatskog izdanja Playboya, recimo, otvara mali temat s nadnaslovom “Desetljeće je iza nas – po čemu ćemo pamtiti nulte?”. Kod nas, u Bosni i Hercegovini, ničeg sličnog nije bilo. Postavlja se pitanje – zašto, naročito u kontekstu činjenice da se takvi pomodarski trendovi kod nas generalno lako primaju. Odgovor je jednostavan: 2009. godina koja je, primijetili su već mnogi, za Bosnu i Hercegovinu izgubljena, u tom smislu nije izuzetak. Izgubljene su i one koje su joj prethodile, izgubljena je cijela decenija. Ako je posljednja dekada dvadesetog stoljeća za Bosnu i Hercegovinu predstavljala, da se poslužim slavnom Krležinom frazom, “deset krvavih godina”, onda se prva decenija dvadeset i prvog vijeka sastojala od – deset crvavih.

Kako izabrati deset najboljih filmova decenije unutar kinematografije koja ih je u tom periodu proizvela desetak? Kako izabrati deset najboljih muzičkih albuma na nepostojećoj sceni čiji privid egzistira između samoprozvanih “megazvijezda” i kvaziangažovanih kvazialternativnih kvaziartista? Kako izabrati deset najboljih knjiga u sredini u kojoj se ozbiljni izdavači i knjižare koje nisu papirnice i prodavnice kancelarijskog materijala mogu izbrojati na prste jedne ruke, u javnosti provizornih i pogubljenih kriterija gdje su frustrirani mediokriteti iz nepoznatih razloga povjerovali u fantazmagorije o vlastitoj veličini? Sve to, naravno, i ne mora biti pretjerano značajno, ali dobro ilustrira virtualnost društva u kojem živimo. Šta tek reći o sumiranju decenije kad je riječ o sportu? U fudbalu – razočarenje za razočarenjem, a Miroslav Blažević, jedini čovjek koji je napravio konkretan rezultat, na kraju biva otjeran poput pseta, i to od onih koji su ga nepristojno obožavali sve mu pjesme pjevajući. U košarci je nezavisna Bosna i Hercegovina nemjerljivo bolje rezultate imala u krvavim devedesetim, nego u crvavim nultim. Nijedan veliki sportski rezultat nisu imali bosanskohercegovački reprezentativci ni u jednom sportu ako izuzmemo sjedeću odbojku. U društvenom životu generalno, medijski se nivo drastično srozao. Sve loše zapadnjačke tendencije tipa estradizacije kod nas su dobile vlastite inačice po domaćim nastranostima. Fakultetsko obrazovanje, jedna od najviših vrijednosti za svakog provincijskog malograđanina, proslavilo se korupcijom, seksualnim izrabljivanjem te konačnom privatizacijom & demokratizacijom, tako da su realnost postali oni skečevi iz “Top-liste nadrealista” o fakultetima i institutima u Rudom i Čajniču.

Na kraju, politički život – kao ključni faktor društvenog (ne)reda – izgleda gore nego neposredno nakon rata. Vrijedi makar ovlašno prelistati novinske naslovnice iz prethodne decenije i uvjeriti se još jedanput u istinitost mantre o politici kao kurvi. Političko kurvanje u Bosni i Hercegovini u protekloj se deceniji obavljalo po bod sistemu – što će reći, svako sa svakim. Kad je o međunarodnom položaju Bosne i Hercegovine riječ, makar je pretjerivanje tvrditi da smo prije deset godina bili lider u regiji po pitanju euroatlantskih integracija, definitivno je sigurno da nismo bili u posljednjem vagonu kao danas. Razlozi za to su kompleksni, ali se sa insistiranjem na jednom od njih ne može pretjerati. Radi se o političkom analfabetizmu sarajevske probosanske (bošnjačke) političke elite, njezinom posvemašnjem nedostatku osjećaja za pravi trenutak, za ono što je pokojni Franjo Tuđman zvao povijesnim silnicama, odnosno nadasve za nepostojanje svijesti o vremenu kao resursu i u smislu tajminga i u smislu medija u kojem se odvijaju konkretni ljudski životi. Što ovakav status quo duže traje, to je smrt Bosne i Hercegovine kao države izvjesnija. Nestat će joj krvi, pojest će je crvi.

Oslobođenje, 05.01.2010.

Peščanik.net, 05.01.2010.