Ni o čemu se ni prije ni poslije, a ni na sam Dan sjećanja u Vukovaru, nije toliko zborilo kao o jedinstvu, jedinstvenosti i zajedništvu. „Budimo jedinstveni jer idemo se pokloniti boljima od nas!“ – pozivao je Tomislav Josić, čelnik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, dan uoči pomno pripremljene ulične demonstracije ratstva i jedinstva. „U Vukovaru ne očekujem nikakve nerede, ni incidente, niti ružne slike. Pred žrtvom toga grada i njegovih branitelja moramo svi biti jedinstveni i svi zajedno u jednoj koloni sjećanja i počasti!“ – izjavljivala je istoga dana prinudna upraviteljica hrvatske diplomacije Vesna Pusić, diplomatski se braneći od suočavanja sa stvarnošću.

A kad se 18. studenoga 2013. na vukovarskim ulicama to proklamirano jedinstvo pokazalo u svoj svojoj jedinstvenosti, za mnoge je to bio samo razlog više da nastave tamburati o jedinstvenom fenomenu zajedništva u zemlji Hrvatskoj. „Danas se ne smije razgovarati o dvije kolone, mi smo svi zajedno, i ministri i ovi prekaljeni ratnici. Treba se pokloniti, ali i gledati naprijed, svi smo jedna kolona. Budimo u zajedništvu, treba ići naprijed…“ – poručivao je umirovljeni general i ribogojilišni poduzetnik Ante Gotovina, dodavši kako su „uređeno demokratsko društvo i gospodarski prosperitet naši ciljevi“ i kako „mi to možemo zajedno, ali svi zajedno“, pa kome što u tom zajedničkom prosperitetu pripadne: nekome tone i tone tuna plavoperki, a nekome – u najboljem slučaju – tek kost od inćuna.

„Nismo došli u Vukovar raditi podjele nego izraziti pijetet žrtvama!“ – pojašnjavao je umirovljeni general i naftni magnat Ivan Čermak u jednoj od dviju nepodijeljenih kolona, nepodijeljeno suglasan sa samim sobom i s kolegom po činu Mladenom Markačem, koji je iskoristio prigodu da propiše recept za postizanje kardiološkog zajedništva ugradnjom jedinstvenoga by-passa, kazavši kako je „Vukovar naš ponos i simbol koji će svaki hrvatski državljanin nositi u srcu“.

Jednako su jedinstvo zagovarali i oni što su silom prisile ostali u onoj drugoj koloni, pa je predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko, kao iz desne klijetke srca Markačeva, govorio kako je „Vukovar je bio simbol pomirenja hrvatskoga naroda i hrvatskog društva, i to će ostati bez obzira na to tko zbog dnevnopolitičkih potreba stvarao podjele“, dok je predsjednik države Ivo Josipović u ime svih njih s Markova trga i Pantovčaka deklamirao: „Došli smo da još jednom pokažemo jedinstvo Hrvatske u sućuti prema stradalnicima. Oni koji su bol i tugu i osjećaj pijeteta zloupotrijebili za dnevnu politiku, učinili su da i Vukovar postane mjesto podjele, onako kako to nikada prije nije bio.“

A da je sve u Vukovaru bilo jedinstveno, jedno i jedino, pa tako i ona „jedna jedina kolona“ koju je uspio uočiti, posvjedočio je Tomislav Karamarko, šepireći se u toj „jednoj jedinoj koloni“ i pršteći od zadovoljstva zbog osjećaja nepodijeljenosti što ga je podijelio sa samim sobom: „Ovdje nema podjela. Tu je 80 do 100 tisuća ljudi. Ne bih danas o politici, trenutačno se osjećam kao na misi.“ Pri istom je jedinstvenom zaključku ostao i dan poslije, kada je izjavio: „U Vukovaru je bila samo jedna kolona sjećanja. Imate kolonu od 100 tisuća ljudi sakupljenih iz cijele Hrvatske i samih Vukovaraca, i imate skupinu državnog vrha, koja je malobrojna. Ono što mogu reći je da mi je žao što i oni nisu bili dio ove velike kolone. To mi je doista žao, ali dogodilo se kako se dogodilo.“

Dok je Blaženko Zelić, pukovnik Četvrte gardijske brigade, u koloni sjećanja novinaru Slobodne Dalmacije izjavljivao kako je „Vukovar ujedinio hrvatski narod“, istu nam je stvar iz studija HTV-a uživo i mrtvo ozbiljno tumačio Zdravko Tomac. Ako netko nije shvatio o kojoj se stvari radi, neka na internetu pogleda emisiju na zahtjev i neka iz Tomčevih riječi da se „u Vukovaru opet pokazalo jedinstvo hrvatskog naroda“ sam zaključi da to nije stvar ova ili ona, nego stvar naša, jedna i jedinstvena. I neka usput donese i jedinstven zaključak zašto je glavni naslov Večernjakova specijalnog izvještaja iz Vukovara glasio: „Ne podjeli!“

Ako stvari s tom našom stvari, jednom i jedinstvenom, doista stoje tako kako svi gore citirani govore da stoje ili da bi trebale stajati, onda je krajnje vrijeme da u ovoj zemlji izađu novine koje će na naslovnu stranicu staviti naslov „Da podjelama!“ Jer ovu zemlju, suočenu s orkestriranom ucjenom da mora biti jedinstvena na način koji diktiraju politički šverceri pijetetom i trgovci ratnim žrtvama, još samo podjele mogu zaustaviti na putu prema ostvarenju kleronacionalističkog projekta o katoličkoj talibanovini.

Podjele o kojima ovih dana svi govore kao o žalosnima i opasnima, nisu ni žalosne ni opasne. Žalosno i opasno bi bilo da ih uopće nema. A još žalosnije i opasnije će biti ako te podjele ne postanu izraženije i zaoštrenije, ako pučanstvo ove zemlje ostane ovako nedovoljno razjedinjeno i nedostatno podijeljeno po temeljnim pitanjima ljudskih prava i sloboda, ako se tom proklamiranom jedinstvu kakvoga nema ni u Sjevernoj Koreji ne suprotstavi glasnije i otvorenije.

Zagovornicima bespogovornog jedinstva treba jasno reći da nismo jedno i da nikada nećemo biti jedno te isto s onima koji su Vukovar pretvorili u hrvatski Gazimestan, sa stožeraškom paramilicijom koja sebi dopušta da bilo kome u deklarirano slobodnoj zemlji sprječava slobodan prolaz ulicama, s nasilnicima koji se umjesto balvanima služe kvazipijetetskim lampionima, s bojovnicima i bojovnicama tamjan-revolucije, simbolički natopljene sluzavim kičem zapaljenih svijeća što ih ustvari potpaljuju piromani iz sjene, da bi potom neronski uživali u prizorima puštanja voska na pašu.

Svima njima treba sasuti u lice da nismo jedno i da nikada nećemo biti jedno te isto s onim pravovjernicima nacionalnog jedinstva i zajedništva koji su u Zadru razlupali prostorije Knjigozemske u kojima se okupljaju ljudi drugačiji od njih, ljudi koji se za radikalne društvene promjene bore kulturnim i antipolitičkim otporom. Nikada nećemo biti jedno te isto s razbijačima koji su na zidu Knjigozemske ostavili svoje tragove: svoje kukaste križeve, svoje omiljeno ustaško slovo, svoje „pijetetske“ grafite „Vukovar“ i „Škabrnja“.

Sve što se u zemlji gdje ne znaš što više ubija – njihov obogotvoreni rat ili njihov praznorječivi mir – još ima reći na tu temu, stalo je u nekoliko stihova veličanstvene poeme Marka Tomaša posvećene Venediktu Jerofejevu i objavljene prije nekoliko mjeseci u knjizi „Bulevar narodne revolucije“: „… rat uzima žrtve i u mirnodopskim vremenima, / Danak se plaća u dostojanstvu i ljudskosti. // Zbog toga ja pišam na njihov rat / i poserem se na njihov mir.“

 
Novi list, 20.11.2013.

Peščanik.net, 21.11.2013.