- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Dvadeseta Srbija

 
Koliko uspijevam da pratim čini se da je nastupila neka vrst raslojavanja unutar takozvane Druge Srbije. Usput rečeno, to je jedna vrlo nesretna sintagma koja je postala općeprihvaćena. Ovoga časa ne mogu da se sjetim tko ju je prvi skovao, ali uvijek me je smetala jer konotira na nešto drugo, nešto drugorazredno, nešto rezervno i marginalno dok takozvana Prva Srbija maršira širokom autocestom historije. No, svi znamo gdje maršira “Prva Srbija”, zapravo kuda je sve prošla i što je iza sebe ostavila. Srbiji samoj u prvom redu.

Da se vratim na raslojavanje. Vlada (kao) neka zabuna oko toga kako bi se građanska, antinacionalistička opozicija trebala postaviti spram izvjesnih poteza aktualne srbijanske vlasti koji predstavljaju stanoviti diskontinuitet u odnosu na politiku začetu fatalne godine 1987.

Neki kažu da treba podržati vlast jer je riječ o iskoraku u diskontinuitet. Zašto podržavati vlast? Mislim na vlast kao takvu, bilo koju vlast. Može vlast lako i bez podrške. Demokracija nije čežnja za dolaskom na vlast onih ljudi koje ćemo (ah, konačno, najzad) podržavati nego proces u kojem će svaka vlast biti obuzdavana i ustavljena javnom kritikom, sve i kada je najbolja ili kada bi mogla biti najbolja.

Ne podržati tu vlast i zadržati kritičku distancu spram nje – ili bilo koje vlasti – zapravo je banalna rutina koja spada u abecedu demokratske kulture. To nužno ne znači da se kroz tu istu kritičku distancu ne mogu konstatirati stanoviti pomaci i boljitci i da se u parlamentu ne može podići ruka za kakav razuman zakon ili odluku.

A o kakvom se boljitku zapravo radi?

Nije se dogodilo ništa posebno osim što se, po tko zna koji put, dogodio još jedan Dvadeseti kongres KPSS-a, gdje je Dvadeseti kongres metafora za proces u kojem se totalitarna ili autoritarna ideologija i vlast do te mjere sudaraju sa stvarnošću da su se odlučili za određene diskontinuitete, da ne kažem ustupke.

Da budem sasvim jasan, nisu to ideološki ustupci, čak ne ni realpolitički, pragmatski ustupci, nego ustupci samoj stvarnosti kao takvoj. Nije to “priznavanje Kosova”. To je priznavanje činjenica. Buđenje iz nacionalističkog mamurluka. Neka vrst deinfantilizacije. Lijepo je kad dijete odrasta, ali od djeteta se to i očekuje.

Po starom više nikako ne ide, sve je iscrpeno i postalo nemoguće. Ostaju dvije mogućnosti. Nastaviti po starom i raspasti se u velikom prasku ili učiniti nekoliko ustupaka. Taktičkih, ne i suštinskih. (Premda taktički ustupci svojom unutrašnjom dinamikom katkad mogu dovesti i do suštine). Ne zaboravimo da nacionalizam nije samo moralno odvratan nego i dugoročno neodrživ, posebno ekonomski neodrživ. On nekako mora završiti, čak ako ga neumitnom kraju privode sami nacionalisti. Koji time ne prestaju biti nacionalisti. Naprotiv. To samo dokazuje da vlastitu ideologiju dovode do njene krajnje konsekvence, do nemogućnosti da dosegnu utopiju, do poraza. Dogodilo bi se prije ili kasnije, ovako ili onako.

To također ne znači da takvi procesi – nezavisno od toga koja muka je nacionaliste na njih natjerala – nisu korisni, da ne olakšavaju život i ne zaslužuju pohvalu. No, ne treba zaboraviti da su takva povlačenja, ublažavanja – kako bi rekli u HDZ-u – “ishodišnih načela” imanentna svakoj neodrživoj ideologiji kada se počne suočavati s vlastitom neodrživošću. Kad već spomenuh HDZ, i njima se u Sanaderovo vrijeme desilo nešto slično što se danas dešava Vučiću i Dačiću. Podvlačim, ta se perestrojka desila njima, a kolateralna korist koju imaju građani Hrvatske i Srbije svakako je dobrodošla. Zašto ne?

Da su, Bože sačuvaj, poživjeli, i nacizam i fašizam bi dočekali svoju perestrojku. Možda je Stauffenbergov pothvat u julu 1944. bio nešto slično. Zavjerenici su bili hrabri ljudi i doživjeli su strašnu sudbinu u podrumima Gestapa ali, ne zaboravimo, mnogi (većina) bili su svojevremeno iskreni nacisti i kad su kola krenula nizbrdo (1944!) pokušali su spasiti Austriju, Sudete i staru konzervativnu Njemačku – ne zato što su bili iskonski demokrate i sve sâm Jefferson i Montesquieu, nego zato što su uvidjeli da je bečka skitnica isuviše lud. Drugim riječima, imali su (samo) bolji osjećaj za stvarnost od Hitlera.

Zaboravljeno je da je Pavelić nekoliko dana uoči ulaska Jugoslavenske armije u Zagreb ukinuo rasne zakone i donio zakonsku uredbu po kojoj su svi građani NDH pred zakonom jednaki. Doduše, to nije samo primjer za pokušaj prestrojavanja i uspostave diskontinuiteta nego i primjer zakašnjelog, pogrešnog tajminga. Jasno, Pavelića ni malo bolji tajming ne bi spasio, no to i nije bitno za ovaj kontekst.

Ovdje je riječ, recimo, o tome da je netko odabrao dobar tajming da bi se presaldumio. Korisno, ali ništa više od toga, svakako ne poziv na moralnu anesteziju historije.

Ne treba zaboraviti i na jednu bizarnu pravilnost. Iskustvo je pokazalo da su desne stranke pouzdaniji faktor demokratizacije i denacifikacije od lijevih: Španjolska nakon Franca, Italija nakon Mussolinija, Grčka nakon pukovnika… Ako hoćete i Adenauerova Njemačka. U tome ima i pravde. Tko će bolje počistiti ono što je iza sebe ostavila krajnja desnica, nego malo blaža ili vrlo blaža desnica?

Želim reći da Dačić-Vučićevi potezi nisu nikakvo otkrovenje nego jedan zakonomjerni historijski proces, politički algoritam koji je imanentan svakoj utopijskoj i autoritarnoj ideologiji. Uostalom, imaju li izbora? Na koncu, ako nije moguće spasiti ideologiju, zašto ne spasiti vlast? Svaka vlast koja pokušava sebe spasiti tako što guta žabe (ili ono što percipira kao žabe) čini nešto korisno. To i jest logika demokracije: dovesti vlast u situaciju da učini nešto što najradije ne bi učinila. To nije trijumf vlasti, svakako ne ako ta vlast zaslužuje ideološko i moralno podozrenje. To je trijumf stvarnosti ili, cinično rečeno, jedno manje zlo.

Neka. Dobro je svako manje zlo od Onog Zla. Ali nije ništa naročito. Samo je počeo proces razvodnjavanja, a taj proces će trajati dugo, onako ljudski polovično, sporo, evolutivno i nedorečeno, s vrlo nesavršenim dosezima. Rutina. Nema mjesta ni euforiji ni zabuni. No, zato što se situacija normalizira ne znači da treba odustati od denacifikacije, ili, ako je to pregrub izraz, za odricanje od nacionalizma, a za to – i to posvemašnje i temeljito odricanje – tek se stvaraju preduvjeti.

Naime, bez Adenauera ne bi bilo Brandta. Bez talijanskih demokršćana ne bi bilo ni moćne talijanske ljevice. Adenauer jest (doduše iskreno) učinio korisne stvari za denacifikaciju Njemačke – ili je stvorio preduvjete za stvarnu denacifikaciju – ali to ne znači da su se svi Nijemci trebali hrpimice učlaniti u CDU ili “podržati ga”. S Adenauerom je samo nastupilo pravo vrijeme za opoziciju, za bespoštednu kritiku tog istog Adenauera. Jer o tome je riječ.

 
Peščanik.net, 20.06.2013.