- Peščanik - https://dev.pescanik.net -

Dve fusnote

Pravitelstvujušči sovjet serbski za vremena Kara-Đorđijeva ili
Otimanje ondašnjijeh velikaša oko vlasti


str. 23, fusnota 11:
Ja sam svojijem očima gledao (godine 1808.) kako su Kara-Đorđijevi momci povalili jednoga čovjeka u blato i istukli ga koliko su htjeli, što je projahao mimo njih na svome konju kad su ovi sjedili na klupi pred Kara-Đorđijevim (prije Mula-Jusufovijem) konakom, pa ga okrive da ih je poprskao. Meni se ovaj nepovoljni i žalosni posao tako onda uvrtio u pamet, da se i danas opominjem i čovjeka i konja mu: kako je bio pošao dolje niz čaršiju kako će k crkvi; pa kako su ga oni po tom vratili, s konja skinuli i u blato povalili. Čovjek je ovaj bio mlad i po varoški lijepo obučen (imao je na sebi plavetno džube bez rukava nepostavljeno, kao što su onda mnogi nosili, i preko njega ćurče), i bio je u Biogradu živ do skora, i čini mi se da su ga zvali Šaškin-Tošo; a konj mu je bio alatast.


str. 41, fusnota 21:

Može ko reći ili pomisliti: „Kako bi se mogao tući onaki starješina kao što je bio Luka Lazarević?“[1] Ali to onda nije bilo nikako čudo. Godine 1811. podignu Pocerci nekake tužbe i viku na svojega vojvodu Janka Stoićevića. Kara-Đorđije i sovjet pošalju u Pocerinu Iliju Markovića, koji je prije bio sovjetnik od nahije Šabačke a onda popečitelj pravosuđa ili veliki sudija vilaetski, i Miljka Radonjića popečitelja inostranijeh poslova, da to izvide i ljude da umire i s vojvodom pomire; ali oni došavši onamo ljude u Pocerini još većma razdraže i javno osude Janka da se zbaci a mjesto njega da bude vojvoda Ilijin sin, Đuko, za kojijem je bila Lukina svast. Kad Janko odmah potom, otide Kara-Đorđiju i tužeći se i pravdajući kaže mu, da su Ilija i Luka ljude podgovorili da se tuže i viču nanj, a po tom da su ih Ilija i Miljko još većma razdražili, samo da bi njega iz vojvodstva izbacili i mjesto njega da bi postao vojvoda Ilijin sin, Đuko, Kara-Đorđije, koji je željeo i radio da u svakoj knežini vojvodstvo ostane u jednoj porodici, da bi i on mogao lakše svoju vlast i gospodstvo ostaviti svojemu sinu, vjeruje Janku sve, pa pozove k sebi u Topolu Iliju i Miljka i uvedavši ih u nekakvu sobu uzme stolicu pa i velikoga vilaetskoga sudiju i popečitelja inostranijeh poslova sve njome, dokle je svu o njih nije izlomio! Pa ne samo što je Kara-Đorđije ovako tukao starješine, koje je mogao, nego je i Jakov[2] godine 1807, u Loznici tukao nadžakom Rađevskog vojvodu, kneza Krstu Ignjatovića, koji je godinama bio mnogo stariji od njega i prosjed. Ja sam onda istina bio u Loznici, ali se u onaj mah nijesam desio pred čadorom, nego sam bio u kancelariji, i Krsta mi se poslije tužio govoreći: „Nije mi žao što me bije gospodar Jakov, nego zašto da me bije i njegov sluga“ (neki Đorđije, koga su zvali derište, i koji je kod Jakova od prilike bio ono što se u Njemačkoj kod gospode zove kamerdiner, pa kad je Jakov viknuo da Krstu obale na zemlju, i on ga je udario nogom i pesnicom nekoliko puta)?

 
Peščanik zahvaljuje Urošu Miloradoviću.

Vuk Stefanović Karadžić, Istorijski spisi, Prosveta – Nolit, Beograd 1985.

Peščanik.net. 15.11.2012.

———–    

  1. str. 40: „… jer se pripovjedalo da je on [Karađorđe] Luku jednom i tukao u Topoli za nekakvu krivicu tako jako, da je Luka od toga dobio poslije i nekakvu bolest u prsima“. Pop Luka Lazarević (1774-1852) je bio srpski junak, vojvoda, velikan Prvog srpskog ustanka i pravoslavni sveštenik, rodom iz Svileuve. (Wikipedia).
  2. Jakov Nenadović.