Dođe, ponekad, neko takvo vrijeme, kada i moj ateizam – zapadne u krizu (baš kao što se i vjernicima znade dogoditi – obrnuto!). Možda su tome razlog kakve misaone aporije, emocionalna hendikepiranost, vremenske (ne)prilike ili, naprosto, pokvarena probava. Ljudi često svoje navodno “duboke” duhovne krize ne prepoznaju kao, zapravo – nesređenu stolicu.

Kad mi ateizam, tako, pomalo klone, onda znam da sam upao u agnosticizam, jer to je ono stanje, “ni vrit/nit mimo”, nekakva duhovna “gemišt situacija” (ni teist, ni ne-teist). Ne bih svoju beznačajnost ovako ispoljavao, da nam medijski prostor posljednjih tjedana ne pune nemušte rasprave o (ne)smislenim razlikama između agnosticizma i ateizma (odnosno, prednosti vjere nad njima), i dok se mi nedoučeni laici dobacujemo uličnim pseudo-definicijama, dotle profesori filozofije i teolozi mudro u javnosti šute. A, koji je vrag tjerao našeg novoizabranog predsjednika RH da se deklarira agnostikom, kad je time samo izazvao pomutnju među do sada dobro utvrđenim taborima – s jedne strane većina hrvatskih građana, navodno nekih 87 posto, izjašnjava se ili se “osjeća” i “piše se” (rimo)katolicima, dok ostali nisu, samim time, nevjernici, nego ino-vjerni, a ateiste treba tražiti svijećom, za sada deklarirane samo u udruzi “Protagora”!

Ukratko, termin agnostik relativno je novijega datuma, premda je sadržaj toga pojma retrospektivno utvrđen već kod antičkih mislilaca (sofista, skeptika i tsl.). Skovao ga je g. 1869. stanoviti gosp. Huxley, ali nije onaj na kojeg bi mnogi najprije pomislili (ne vodeći računa o godinama). Thomas Henry Huxley (1825.-1895.), bio je engleski zoolog (!), darvinist po uvjerenju, pa nam se time odmah objašnjava zašto je njegova znanstvenička opredijeljenost svojevremeno pomogla da se taj pojam prenese i u duhovna područja. Isto je tako glavno agnostičko načelo – Ignoramus et ignorabimus, tj. “Ne znamo i nećemo znati” – sročio jedan drugi znanstvenik, Emil Du Bois-Reymond (1818.-1896.), njemački profesor – fiziologije! S jedne strane živčano ustrojstvo ljudskog bića i njegovo nejasno podrijetlo od primata, a s druge metafizička pitanja o bogu i besmrtnosti duše, sve su to mučne dileme, za koje je već jedan I. Kant ustanovio da su antinomije iz kojih nema jasnoga izlaza. Ali, ima, tvrde monoteističke religije, samo je potrebno pokorno slušati što vam utuvljuju vjeroučitelji i bit ćete – spašeni.

Tako je za svoju zbunjenost – što je, naime, u biranju predsjednika RH bolji rezultat od deklarirana vjernika polučio jedan agnostik – Crkva u Hrvata pronašla rješenje u teoriji urote/zavjere. Kad se već činilo i tako je dobro bilo počelo (naime, tuđmanovskim vraćanjem Boga u hrvatsko društvo), da su sređeni problemi s tim vražjim ateistima (koje popovi tendenciozno pogrešno detektiraju samo u marksistima/komunistima, premda je ateizam stariji od svih organiziranih monoteističkih religija; od Kapile u Indiji, 7. st.pr.n.e.!), kad sada, vodu mute nekakvi agnostici. Jednostavno, to nije moguće bez neke moćne manipulacije iza zastora i izvan očiju javnosti. Tako, barem, čisto i bistro piše g. Ivan Miklenić, uvodničar “Glasa Koncila” (17. I . o.g.): službeni kandidat postao je “favorit… određenih centara moći koji djeluju daleko od očiju javnosti…” I dalje: “Uz toliku potporu političkog javnog i skrivenog establišmenta” (izabranome kandidatu) očitovalo se i “nepostojanje medijske ravnoteže, koja bi odražavala pluralnost hrvatskog društva”. A, koja bi to bila “pluralnost”? Pa, nekih kandidata, “makar deklarativno desničarske političke opcije”, koji bi mogli biti “kandidati političkoga desnoga centra”. Ma, koji izbori, koji agnostici, kad glas Crkve u Hrvata (ako g. Miklenića smijemo uzeti kao pars pro toto) samo traži da se vidi što radi naša desnica i zašto je zaspala? Ta desnica nije (više?) djelotvorna, zato jer su “određeni centri moći” bili jači od nje. A, kad je u Hrvatskoj postojala takva “ravnoteža”, da se i desnicu moglo smatrati – pozitivnom? Cij. uvodničar G.K. ne obrazlaže ni tko čini “skriveni establišment”, ni koji su (mogli biti) kandidati političkoga “desnog centra”, jer baš je njemu stalo do jasnoće, logike i pismenosti, kad je preuzeo posao tak pukoga raznositelja pamfletskih, politikantskih frazetina.

Nema “desničarstva” u Hrvatskoj, niti ga je ikada bilo, a koje ne bi završilo u golom antisemitizmu i antisrpstvu, dakle, u prostom USTAŠLUKU, pa čemu onda uopće zazivati neku “makar i deklarativno desničarsku političku opciju”? Naše društvo (još) nije sazrelo ni za ljevicu, ni za desnicu, dok se u svemu tome agnosticizam pojavljuje kao “gemišt” svjetonazor, koji još nije raščistio sa sobom.

 
Novosti, 23.01.2010.

Peščanik.net, 23.01.2010.