- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Happy new fear!?

Prelaz Miratovac, Preševo, Komesarijat za izbeglice i migracije Srbije, iz foto žurnala MIC Niš

Prije točno tričetvrt stoljeća, 6. siječnja 1941., Franklin D. Roosevelt je u glasovitome govoru pred Kongresom (o stanju nacije) proglasio dalekosežno formativne “četiri slobode”: slobodu govora, vjeroispovijesti, slobodu od bijede, te slobodu od straha. Govor je bio održan u znaku težnje za osiguranjem međunarodne pozicije SAD u okružju već poodmakloga svjetskog rata (jedanaest mjeseci prije no što je japanski napad nasilno i SAD uključio u rat). Ponajprije vjerojatno zbog toga je, spominjući svaku od rečenih sloboda, Roosevelt dodavao formulaciju kojom je tražio njezino ozbiljenje “posvuda u svijetu”.

Kako to često biva, ovakva je redakcija govora o slobodama imala dvostruko značenje – s jedne je strane označila početak kolosalno značajnoga, dugotrajnog procesa kodificiranja ljudskih prava (koji, odmah poslije rata, nastavlja Rooseveltova udovica koordinirajući izradu Opće deklaracije OUN o ljudskim pravima). S druge pak strane, iskaz predsjednika jedne od najmoćnijih svjetskih država (uskoro i najmoćnije) kojim se proklamiraju standardi prava „posvuda u svijetu“ označava i potencijalnu (kasnije nerijetko aktualiziranu) legitimaciju niza vojnih intervencija SAD na različitim točkama globusa (to da ova legitimacija nije najčešće imala veze s pravim razlozima spomenutih intervencija i ne treba posebice razlagati).

Poimanje države

Ipak, jasnoća (a, opet, i poopćiva podobnost za različite naknadne interpretacije) ovih Rooseveltovih riječi jedan je od razloga zbog kojih ga se uobičajeno smatra velikim amerikanskim predsjednikom, vjerojatno i najznačajnijim u dvadesetome stoljeću (neovisno o tomu što već kontinuirano dezorijentirani Obama, na početku nove sezone Seinfeldove web komedije “Comedians In Cars Getting Coffee” ,kao svojega omiljenog predsjednika spominje onoga drugog Roosevelta, znanoga po svojemu njegovanom macho, dapače: imperijalističkome imageu). Dakako, F. D. Rooseveltovo značenje u mnogome nadilazi programatske formule; njegov je “New Deal” bio ključan ne samo za izvlačenje SAD iz privredne krize, nego je označio i bitne promjene u samome poimanju države. Ne slučajno, konzervativna ga je struja (zastupajući, u osnovi, liberalne političke vrijednosti) nazivala fašistom zbog težnje za centralizacijom i jačanjem državnoga aparata, te navodnoga korporativizma (u tridesetima prošloga stoljeća fašizam je bio i u političkim prijeporima korišten u izvornome smislu, određenome tada vladajućom talijanskom ideologijom i praksom).

U svakome slučaju, Roosevelt je bio jedan od (prvih) svjetskih političkih vođa u punome smislu ječi. Njegovo je ime bilo, zbog posve razumljivih razloga, popularno u velikome dijelu Evrope, pa i u Aziji (manje u Latinskoj Americi, dakako). Opravdanja te popularnosti – kako to i inače često biva – gdjegdje evidentno nadmašuju povijesnu realnost. Možda to, u domaćim okvirima, najbolje pokazuju riječi neprispodobivoga Denisa Kuljiša: “A Roosevelt je bio jedini pravi antifašist i demokrat u 2. svjetskom ratu i nakon njega. On nas je prehranio i obranio. Dao nam je sve. Napravio je ekonomsko čudo u Europi”. Istina, Roosevelt je bio i antifašist i – u mnogome – demokrat, no, budući da je umro 12. travnja 1945., nekako to nije mogao biti “nakon” rata; sigurno “nas” (tko god to mi bili) nije ni “prehranio” niti “obranio” (utjecaj SAD na rat u ove dijelu svijeta nije bio bitan, a u “hladnome ratu” opet FDR nije uzmogao sudjelovati) – da se o “ekonomskom čudu”, koje u Evropi (točnije u jednome njezinu dijelu) započinje nekoliko godine poslije Rooseveltove smrti, i ne govori.

Država blagostanja

I kada ga se vrati iz legende, Roosevelt je i danas važan baš svojim četirima slobodama, ne samo stoga što razgovijetno formulira politički (a, u konsekvencijama, i moralni) ideal, nego i zato što – gotovo modelski – markira raskrižje ključnih ideologijskih sustava posljednjega stoljeća. Jer, ovaj popis sloboda/ideala u bitnome markira obrise onoga što je (paradoksalno: u Evropi, a ne u SAD) u razdoblju nakon njega uspostavljeno kao welfare state, država blagostanja. Pitanje je u kojoj je mjeri sam Roosevelt takvu praksu imao na umu, ali ostaje nedvojbenim: „njegove“ su slobode u međusobnome fundamentalnom sukobu. Prve dvije – sloboda govora/komuniciranja i vjeroispovijesti/svjetonazora – liberalni su koncepti, sastavina prve generacije ljudskih prava. No, ti su koncepti – sustavski promotreno – smisleni upravo uz uvjet da dvije naredne slobode (od bijede i straha) ne budu na djelu. Liberalno je poimanje društva (a, izvedeno, i zajednice) moguće samo pod pretpostavkom da je svakidašnji opstanak svake individue prožet konstitutivnim strahom – od bijede, sramote, kazne, neuspjeha općenito. To je, naime, pogonski element, ili: faktička osnova superiornosti liberalno uspostavljene društvenosti nad svim ranijim modelima.

Tjeskoba

Poteškoća je ovoga modela – kao, uostalom, i svih novovjekih teorijsko-političkih konstrukata – u njegovoj nepropitanoj racionalnosti. Iskustvo jasno pokazuje da ljudi ne djeluju svagda (pa, možda, čak ni najčešće) racionalno. Uz bojazan/strah (etimologijski, indikativno, vezan uz smrzavanje) – kao racionalnu (pa makar nerijetko i pretjeranu) reakciju na spoznatu opasnost, ugrozu, prijetnju – individue mogu biti motivirane i onime što Kierkegaard, u prijelomnoj knjizi o pojmu, naziva tjeskobom (Angst), koja pred sobom nema konkretan uzrok, nego je egzistencijalne (u modernim interpretacijama najčešće: psihologijske) naravi. Kierkegaardovim riječima: “Ništa izaziva tjeskobu”, nešto nepostojeće, točnije: nespoznato.

Strah doista može paralizirati osobu suočenu s onime što još Tomo Akvinac vidi kao “buduće zlo što nadilazi mogućnost onoga koji se boji, budući da mu se, dakako, ne može oduprijeti” („Timor est de futuro malo quod excedit potestatem tementis, ut scilicet ei resisti non posit“– „Summa theologiae“ I, 2, q. 41, a. 2, c). Može to biti i upozorenje na nužnost opreza (u onome smislu koji demonstrira često rabljeni izrijek: “Dobar je strah komu ga je Bog dao”), ali i motivirajući čimbenik za nalaženje izlaza iz situacije koju strah određuje, za (socijalnom konstitucijom straha uvjetovano) djelovanje, dakle.

Da bi to bilo doista moguće, valja naučiti živjeti sa strahom; ne slučajno Kierkegaard na istome mjestu (u drukčijem teorijskome postavu, doduše) upozorava na – doista zastrašujuću – bajku braće Grimm o „jednome koji je otišao od kuće kako bi se naučio bojati“ (“Märchen von einem, der auszog das Fürchten zu lernen”). Socijaliziranje kao navikavanje na život sa strahom može onda imati i porivne elemente (u hrvatskoj literarnoj tradiciji to, malko ublaženo, počinje s dobro znanim uzimanjem „pinkleca na rame“ – ali, konstrukcijski, završava osnaženim povratnikom). Ojačani naučenim suočavanjem sa strahom, znajući da je neuspjeh stalno prisutna mogućnost (za Kierkegaarda je to “mogućnost mogućnosti”), ljudi su, u liberalnoj zajednici, utemeljenoj na tržišnome društvu, (iznutra) motivirani na djelovanje, na težnju za uspjehom, konačno: na produktivnost, kako to nikada prije nisu bili.

Sigurnost

Roosevelt bi to – u najmanju ruku – relativirao; premda je naglasak njegovih izvoda na sigurnosti nacije u predvečerje rata, premda govori o svijetu u cjelini, socijalne su posljedice neizostavne – već i zato što je suzbijanje bijede osnova njegova programa od samoga početka mandata. Ostaje mu, doduše uglavnom implicitno pitanje o intimnome odnosu straha (od propasti, npr.) i socijalne produktivnosti individua, pitanje koje se u suvremenim državama blagostanja posve očito eksplicira. Na to pitanje nema, naravno, ni jednoznačnoga niti objektivnog odgovora; sve ovisi o prethodno zauzetoj vrijednosnoj poziciji, o tomu smatra li se da je socijalna sigurnost (na razini o kojoj se u pristojno uređenoj zajednici svagda iznova – dakle: stalno – pregovara) svojevrsni fundamentum absolutum političke zajednice, ili se pak konkurencijski pogon smatra neupitnom osnovom. Jer, samo društvo ovaj splet ne može urediti na trajan način (to je jedna od aporija liberalnoga svjetonazora), nego je uvijek potrebna intervencija s razine zajednice (tzv. politička intervencija). Sigurnost (gotovo) svih i konkurencijska motivacija nisu mogući istovremeno (svakako ne u cijelosti), jer da bi socijalizirani strah (konkurencijski) motivirao građane potrebni su – ne tek izuzetni – uvjerljivi primjeri propasti (u obitelji, susjedstvu, radnoj okolini), koji tek mogu ostale nagnati „to try harder“ (ne nužno, premda svakako uvjerljivo, i u verziji soft rappera Aubreya Grahama, znanoga kao Drake).

Sigurnost ostaje, u svakoj interpretacijskoj verziji, ključnim problemom države koja funkcionira – no, razina na kojoj se sigurnost jamči u tradiciji političke teorije upućuje na bitne razlike među nosivim poimanjima političke zajednice. Na svojim (modernim) počecima država se je zapravo bavila osiguranjem teritorija od napada iz inozemstva (uz povremene napade na to inozemstvo, dakako), dakle vojnom silom, osiguranjem reda i sigurnosti na vlastitoj teritoriji, uglavnom policijom, te organiziranim uzimanjem novca od pučanstva kako bi se sama država osigurala u svom funkcioniranju posredstvom poreznog sustava. To i jest, zapravo, ono što podrazumijeva minimalna odredba države, pa ju se zato i zove minimalnom državom. Kasnije se funkcija države počela proširivati, sve do suvremene razine tzv. welfare state.

Cijena koja se plaća za suvremenu pojavnost države blagostanja jest radikalno proširena sigurnost po cijenu toga da je mnogo od privatnosti, od ljudske spontanosti (vjerojatno nepovratno) izgubljeno, jer je država preuzela ovlaštenje nad svime što je bitno za opstanak njezinih građana/ki. Danas je gotovo nevjerojatno to što su engleski liberali u početku devetnaestoga stoljeća energično protestirali protiv uvođenja općeobvezatnoga osnovnog školovanja, tvrdeći da to znači nedopustivu intervencija države u privatne obiteljske odnose, te onemogućuje roditeljima da orijentiraju svoju djecu onako kako to žele. Stotinu godina nakon toga isti su argument (novi) liberali rabili protiv zakona kojima se zabranjuje nasilje u obitelji. Drugim riječima, cijena zaštite i sigurnosti koju država izvorno pruža (i tako se legitimira), znano je od Hobbesa, jest gubitak novca u porezima i gubitak slobode u obvezama koje država određuje zakonima, izvršnom vlašću koja ih nameće i sudskom vlašću koja kažnjava prekršaje tih zakona (parlament se kao neovisna zakonodavna vlast pojavljuje tek kasnije).

Težnja za ostvarenjem slobode od straha nije, kako je poznato, ostvarena ni nakon završetka II. od svjetskih ratova, da se o tjeskobi i ne govori – odlično to pokazuje Franz Neumann u često navođenome tekstu „Strah i politika“ (objavljenome u „Demokratskoj i autoritarnoj državi“); a brojne kasnije interpretacija polaze od toga da suvremeni svijet stvara i dodatne socijalne preduvjete za razvoj tjeskobe. Realno postojeći uzroci bojazni/strahova su se samo množili; ratovi (i hladni rat), pa razmah terorizma, strah zbog katastrofalnoga stanja okoliša, samo su neke od izvanjskih ilustracija ovoga procesa. Suočen s njima sve se veći broj ljudi – nikako bez razloga – osjeća nesigurno, „poljuljano u vlastitoj egzistenciji“, ili, naprosto, deprimirano.

Socijalna nesigurnost

No, i u “normalnim” stanjima suvremenih društava, u situacijama u kojima rata i terorizma nema (u blizini, barem), a ekologija nije na (lokalnoj) listi prioriteta, ostaje problem socijalne nesigurnosti. S real-socijalizmom/komunizmom propala je (barem epohalno, za generaciju, dvije) mogućnost vjerovanja u alternativni modus društvenosti, u kooperaciju namjesto konkurencije kao nosivo načelo odnosa u društvu. Politički odnosi i korporacijska praksa, univerzitetski modeli napredovanja i sukobi interesa tražitelj(ic)a socijalne pomoći, umjetnički jal i novinarske spletke kao da svugdje upućuje sve i svakoga na oprez, na to da je, ipak, preživljavanje moguće tek oklopljenom (ako ne i naoružanom) egzistencijom.

Rooseveltove SAD su pak i nadalje zajednica u kojoj se (ustavom, ali i konkretnijim oružjem) „naoružani građani“ svakotjedno međusobno tamane; Obamine inicijative tu zasigurno neće puno pomoći, a loš se “uzor”, medijski potpomognut, širi svijetom (u lokalnim okvirima u tomu, s karakterističnim veseljem, pomaže i hrvatska predsjednica koja ponosno pozira u streljačkoj pozi za vrijeme, nikome razumljiva, posjeta državi čiji predsjednik upravo nastoji barem reducirati općenarodno uživanje u pucanju – i pogađanju).

Opreka o kojoj je ovdje neprestance riječ ostaje socijalno, politički, pravno i moralno relevantnom – zajednica koja prvenstveno jamči sigurnost utoliko (barem djelomice) oštećuje slobodu svojih članova, ona druga varijanta, zajednica koja polazi od neupitnosti slobode, nužno zanemaruje sigurnost; nije pritom riječ “samo” o oružanim “incidentima”, nego, ponajprije, o onima permanentnima, socijalne – konkurencijske – naravi.

Kao da tradicionalni – a trajni – izvori strahova nisu dostatni, novi se (ovdje već spomenut) i dalje učestalo javljaju. Zato su valjda u prosvjedima 2008, u Grčkoj ali i drugdje, blagdanske čestitke kreativno osuvremenili u verziji “Merry Crisis and a Happy New Fear!” (u hrvatskoj inačici, otprilike: “Čestita kriza i sretan novi strah!”). Finski monster-rock band “Lordi” snimio je i pjesmu s naslovom “Happy New Fear”. Nakana je, čini se to očitim, bila prosvjedovne naravi, no mogla bi s vremenom, još jednom, završiti (skupa s braćom Grimm i ostalima) na listi aktivista socijalizacije strahom – kako bi se u konačnici bolje djelovalo u konkurencijskim složajima.

Banka, 08.01.2016.

Peščanik.net, 08.01.2016.