- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Hitrec prijavio Ruđera Boškovića

Hrvatsko kulturno vijeće, javljaju jutros novine, podnijelo je Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu kaznenu prijavu protiv Ruđera Boškovića, ime oca Nikola, rođenog 18. svibnja 1711. u Dubrovniku, Republika Hrvatska, zbog toga što je u svom djelu Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium (Teorija prirodne filozofije svedena na jedini zakon sila koje postoje u prirodi), izdanom u Beču 1758. godine, iznio više lažnih tvrdnji “upravljenih protiv hrvatskog državnog prava”, kojima “osporava Ustav i ustavni poredak Republike Hrvatske”.

U svojoj Teoriji prirodne filozofije, pojasnio je predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća Hrvoje Hitrec, Ruđer Bošković iznosi neznanstvenu tvrdnju da je sve na svijetu – uključujući dakle i Republiku Hrvatsku – materija i kretanje, te da se sve, uključujući i Hrvatsku, sastoji od sitnih čestica što se, ovisno o udaljenosti, privlače i odbijaju, toliko sitnih da, po njemu, nemaju zapravo nikakvu dimenziju, čime je omogućio Bohrov model atoma, odnosno kvantnu teoriju uperenu protiv hrvatske kulturne i državne samostojnosti, te Faradayev zakon i ostale zakone u izravnoj suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske.

Boškovićeve paušalne tvrdnje da se sav svijet, zajedno s Republikom Hrvatskom, sastoji od kretanja i materije, i da se sve na svijetu dijeli na sitne čestice bez dimenzije, u izravnoj je, naime, opreci s člankom 1. Temeljnih odredbi Ustava, po kojima je “Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska država”, te člankom 2., po kojemu je “suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv”.

“Tvrdnjom pak kako su privlačenja i odbijanja tih čestica uređena jedinstvenim zakonom sile, odnosno otvorenim pozivom na povinovanje izvanjskoj sili i zakonu jačeg” – upozorava u svojoj kaznenoj prijavi predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća – “Ruđer Bošković ne osporava samo članak 43. Ustava, po kojemu se ‘svakome jamči pravo na slobodno udruživanje’, već i same ustavne Izvorišne osnove i slobodnu volju hrvatskih građana iz koje je, upravo usuprot Boškovićevim ‘silama privlačenja’, Republika Hrvatska i ustanovljena kao slobodna država, čime su ostvarene pretpostavke iz članka 339. Kaznenog zakona RH o težoj povredi prava drugoga, u ovom slučaju prava više od tisuću članova Hrvatskoga kulturnog vijeća, odnosno hrvatskog naroda i svih Hrvata ikad, svugdje i uopće.”

E sad, ako prijavu ovakvog sadržaja Hrvoje Hitrec još nije poslao Državnom odvjetništvu, to sasvim sigurno nije plod bolesne mašte autora ovog pamfleta, već samo aljkavosti i javašluka u Hrvatskom kulturnom vijeću. Samo time, naime, moglo bi se objasniti zašto je od svih znanstvenika koji su kroz povijest dovodili u pitanje sve na čemu počiva hrvatski identitet i državno pravo – od Ruđera Boškovića do Nikole Kopernika, čija je paranaučna dogma o planetu Zemlji što se, na čelu s Republikom Hrvatskom, tobož vrti oko Sunca, danas općeprihvaćena kao praktički službena religija zapadnog svijeta – zašto je, dakle, od svih njih kaznenu prijavu HKV-a zaslužila samo osječka lingvistica Snježana Kordić, odnosno, preciznije, ministar kulture Božo Biškupić, koji je sufinancirao njenu veleizdajničku knjigu “Jezik i nacionalizam”, u kojoj se izrijekom tvrdi kako Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore tek različite standarde jednog te istog jezika?

Hrvatsko kulturno vijeće na čelu sa ražalovanim piscem Hrvojem Hitrecom prije nekoliko dana, naime, podnijelo je kaznenu prijavu protiv ministra Biškupića i Čedomira Višnjića, ravnatelja Uprave za knjigu, zato što su – kaže novinska vijest – “propuštanjem dužnoga nadzora nesavjesno postupili u obavljanju službe, dopustivši da Ministarstvo kulture neosnovano, protuzakonito i protuustavno sufinancira knjigu Snježane Kordić”, i time “prouzročili povredu prava drugoga iz članka 339. Kaznenog zakona, u ovom slučaju prava više od tisuće članova HKV-a i hrvatskoga naroda u cjelini”.

U obrazloženju prijave, kaže dalje novinska vijest, navodi se kako je “knjiga ‘Jezik i nacionalizam’ upravljena protiv hrvatske kulture, hrvatskoga kulturnog identiteta i hrvatskoga jezika”, te “osporava Ustav RH u dijelu koji govori o hrvatskome jeziku u službenoj uporabi, negira pravo hrvatskoga naroda da svoj jezik naziva svojim, narodnim imenom, i zastupa neznanstvenu tezu o postojanju nepostojećega srpskohrvatskog jezika”.

Krenuo je tako Hrvoje Hitrec s isljednicima iz Hrvatske kulturne inkvizicije u konačni, završni boj protiv znanosti, najgore pošasti modernog doba, te bezbožne i bezhrve pogube po kojoj ispada da je Hrvat postao od majmuna, da se Hrvatska sastoji od atoma i bezglavo vrti oko Sunca, a hrvatski jezik da je isti kao božeprosti srpski. I to samo zato što se rečenica u kojoj se kaže da je hrvatski jezik isti kao srpski, jednako piše i čita na hrvatskom kao i na srpskom. Dočim se – i eto ključnog dokaza Snježanine neukosti i zle namjere – rečenična tvorba kojom bi se izrijekom ustvrdilo kako su to dva posvema zasebna jezika bez ikakove međusobne sveze, razvidno različito piše i čita na hrvatskom i srpskom.

Nema veze što ne postoji nijedan znanstveni dokaz da hrvatski i srpski nisu isti jezik: ne postoji ni empirijski dokaz da nema Boga, pa svejedno ta znanstvena gamad uvjerava Hrvate da Boga nema, i da se svijet ne sastoji od Božje milosti i ljubavi, nego od atoma i kemijskih spojeva. Pa bi se valjda, umjesto pod sloganom “Bog i Hrvati”, imali postrojavati u čast antihrvatskoj sekti takozvanih “nobelovaca”. “William Henry Bragg i Hrvati.” “Vjera u Vladimira Preloga i seljačka sloga.”

Đavolja lektorica Snježana Kordić uspostavlja tako Hrvatima znanstvenu istinu kao najnovozavjetno zlatno tele, našedobni kumir iznad svakog Božjeg i hrvatskog zakona, uspostavljajući glupe, sitne, oku nevidljive činjenice kao čestice od koje se sastoji sva istina ovoga svijeta, kao da postoji samo znanstvena, provjerljiva istina i nijedna više, kao da jezik – kad smo već kod jezika – služi za komunikaciju među ljudima, a ne kao nacionalni znak i zastava identiteta.

A sva je ta, kako se zove, znanstvena istina ukratko u sljedećemu: jezik, barem ovaj naš, hrvatski, služi samo da se ljudi njime identificiraju i označe, dakle da se razlikuju, dakle da se – ne razumiju.

Kad bi, uostalom, bilo drugačije, kad bi jezici služili da ljudi njima govore, pišu, čitaju i međusobno se sporazumijevaju, onda bi Snježanu Kordić – koja svoj antihrvatski pamflet piše valjda na svom nepostojećem hrvatskosrpskom – razumjeli i Srbi. Pa bi ispravno valjda razumjeli i njezinu “velikosrpsku provokaciju”, kako paraznanstvenu tezu da hrvatski jezik ne postoji naziva Hrvoje Hitrec, The Fascist Formerly Known As Artist.

Ne bi onda u posljednjem broju beogradskog NIN-a stanoviti Dragoljub Zbiljić, predsjednik Izvršnog odbora Udruženja “Ćirilica” – nečega dakle što bi se na hrvatskom jeziku reklo “Srpsko kulturno vijeće” – njenu tvrdnju kako hrvatski jezik ne postoji razumio kao tvrdnju da ne postoji – srpski. Pa Hitrecovu “velikosrpsku provokaciju Snježane Kordić” u svom nerazumijevanju samostojnog i suverenog hrvatskog preveo kao njenu velikohrvatsku provokaciju, “poluistinu opasniju za srpsku nego za hrvatsku lingvistiku”. Po čemu bi se – vidite kako je znanost nelogična stvar – Snježana Kordić imala računati kao hrvatski nacionalist što Srbima podvaljuje antisrpska kukavička jaja i nepostojeći hrvatski standard kao legitiman, a Hrvoje Zbiljić, Eustahije Brzić, ili kako se već zove taj Srboje Hitrec, kao sâm vitez čuvar na braniku jezika serbskog.

Vrag je znanost. A najveće je njezino lukavstvo u tome što nas je uvjerila da ne postoji.

Hrvatski jezik, jasno.

 
Globus, 16.11.2010.

Peščanik.net, 16.11.2010.