- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Islam i ćirilica

U prošlosubotnjem izdanju Dnevnog avaza objavljen je obiman (trostranični) “istraživački temat“ pod nadnaslovom “Zašto ratna dešavanja nisu uvrštena barem u federalni plan i program“. Vrijedni i ažurni intelektualni, književni i žurnalistički pregaoci unutar pomenutog temata pokušavaju odgovoriti na brojna pitanja, recimo, “Ko našoj djeci brani da u školi uče istinu o genocidu u BiH?“. Ne ulazeći ovdje u ukupne domete ovog “istraživanja“ (mada bi ga zapravo bilo zanimljivo pomnije analizirati iz više uglova), vrijedi kratko prokomentarisati barem jedan njegov dio, onaj u kojem se čitaoci informišu o činjenici da “u Srebrenici bošnjačka djeca uče vjeronauku na ćirilici!“. Navedeni uskličnik (!) vjerno je prenesen iz naslova, a taj bi znak interpunkcije, po svoj prilici, trebao sugerisati da pomenutu činjenicu u Avazu smatraju šokantnom.

O čemu se zapravo radi? Pošto djeca u srebreničkim osnovnim školama u prvom razredu najprije uče ćirilično pismo, a tek kasnije latinicu, mektebska nastava za djecu koja su polaznici prvog kursa islamske vjeronauke izvodi se na ćirilici. Tako je razloge za ovakvu praksu pojasnio glavni imam u Srebrenici Damir ef. Peštalić. Stvar je, reklo bi se, logična, ako djeca ne znaju latinicu, otkud ideja da je moguće podučavati ih bilo čemu, pa i vjeronauci, na latinici? Senahid ef. Smajić koji provodi kurs doslovce kaže: “Nemamo ništa protiv ćiriličnog pisma, ali nam smeta da se to poistovjećuje sa srpstvom.” Možda i nesvjesno, efendija Smajić pogodio je u srž problema: poistovjećivanje ćirilice sa srpstvom u suštini je ista vrsta greške kao i poistovjećivanje islama sa bošnjaštvom. Barem koliko je srpska, ćirilica je i ruska, ukrajinska, bjeloruska, bugarska, makedonska itd. Za razliku od većine drugih naroda koji se služe ćirilicom, Srbi su se, krajem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog vijeka, ako je suditi po većini štampanih medija i knjiga, uglavnom okrenuli latinici. Po avazovskoj logici, međutim, muslimani čiji je maternji jezik ruski, bugarski ili makedonski čine nešto protivprirodno kad svoju djecu upisuju na vjersku poduku gdje im se prva znanja o islamu (pisanim putem) prenose ćirilicom?!

Cijela stvar nema, naravno, nikakve veze s vjerom, nego je još jedna od posljedica bizarne ideje da jedan isti jezik nije jedan i isti, nego je četiri različita. Kao što, evo, odnedavno na kutijama cigareta koje se prodaju u Bosni i Hercegovini trojezično piše da “pušenje ubija”, s tim da nam se to ćirilično valjda poručuje na srpskom, a da nikom živom vjerovatno nije jasno koji je od dva latinična natpisa bosanski, a koji hrvatski (u najboljem duhu onog genijalnog “ja čitam” priloga iz “Top liste nadrealista”), tako se, eto, pokušava i kazati da se djeci bosanskih muslimana vjerska poduka može predavati na njihovom maternjem (bosanskom) jeziku jedino latiničnim pismom. Čak i ako bismo bespogovorno prihvatili ideju da postoji bosanski jezik koji je supstancijalno različit od srpskog i hrvatskog jezika, postavlja se pitanje: zar i ćirilica nije pismo tog jezika, zar neki od kanonskih tekstova tog jezika nisu premijerno štampani ćirilicom? U krajnjoj liniji, ako je jedan od temelja savremenog bošnjačkog identiteta u formi u kojoj ga se konstruiše u medijima i obrazovnim ustanovama, ideja kontinuiteta sa srednjovjekovnom Bosnom, gdje se za jedan od vizuelnih simbola tog identiteta uzima pismo bosančica, koje je varijanta ćirilice, šta je toliko zazorno u poduci (islamske) vjeronauke ćirilicom?

Uostalom, ako bismo tjerali mak na konac, prvi prevod Kur’ana (ili Korana, kako bi rekao sam prevodilac) na Balkanu, prvi prevod Kur’ana na jezik kojim govore Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi, na maternji jezik goleme većine muslimana iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, mislim, naravno, na prevod iz pera Miće Ljubibratića-Hercegovca, izdanje objavljeno 1895. godine, u Beogradu, “pečatano o trošku Zadužbine Ilije Milosavljevića-Kolarca”, “štampano u Državnoj štampariji Srbije”, pojavio se na ćirilici. Radi se o prevodu čije su stilske karakteristike, usprkos činjenici da nije prevođen direktno sa arapskog jezika, višestruko hvalili poznati bošnjački alimi, prevodu čiji je reprint, uostalom, 1990. godine objavila sarajevska Svjetlost uz predgovor Enesa Karića. Na 16. međunarodnoj izložbi o Kur’anu održanoj u Teheranu prije nepune četiri godine, prema izvještaju s lica mjesta Jusufa Ramića, bio je izložen samo jedan ovdašnji prevod Kur’ana: upravo taj Ljubibratićev. Što bi se reklo onom ustaljenom i odvratno prečesto korištenom frazom savremenog javnog metajezika ovdašnjeg: mada i nisam nešto kompetentan za komentarisanje islamskih tema, sasvim sam siguran da nema apsolutno nijednog razloga po kojem bi islamu kao religiji latinica bila bliže ili u bilo kojem smislu prikladnije pismo od ćirilice. No za uređivačku politiku Avaza, usprkos posve drukčijoj deklarativnoj retorici, islam kao takav, naravno, ne znači ništa. Jedini islam koji njih interesuje jest onaj utilitarno, dnevnopolitički i pragmatično upotrebljiv. Samo u tom smislu i jest moguće propagirati nespojivost islama i ćirilice.

Oslobođenje, 10.04.2012.

Peščanik.net, 10.04.2012.