Nakon otkrića „Novog lista“ da je Ivo Josipović sam naručio anketiranje građana o proširenju ovlasti predsjednika RH – a rezultati te ankete, bez navođenja imena i funkcije naručitelja, prošloga su tjedna bili bombastično plasirani na stranicama „Večernjeg lista“ i ukrašeni odgovarajućim naslovima, poput „Polovica Hrvata dala bi veće ovlasti Josipoviću“, ili još bolje „Građani: Josipoviću dajte ovlasti kao što je imao Tuđman!“ – postaje jasno da na Pantovčaku ordinira opasno društvance političkih manipulanata, spremno na svaku vrstu mentalnog nasilja i marifetluka, pa čak i na to da obmanjuje javnost uz pomoć tzv. javnog raspoloženja.

U dobronamjernoj interpretaciji događaja može se reći da industrija javnog mnijenja pokazuje začudnu vitalnost i cvjeta kada sve drugo propada; zahvaljujući poduzetnicima bez straha i skrupula taj se sektor razvija i osigurava profite i u uvjetima dramatične demokratske krize.

Nema tih prepreka koje mogu zaustaviti Goebbelsove sljedbenike u timu predsjednika RH da bilježe podvig za podvigom: ovom prilikom građani su obaviješteni da građani žele da Josipović ima ovlasti kakve je imao Tuđman, a obavijest o tome – skriven iza zaglavlja „Večernjeg lista“ – dao im je onaj koji bi trebao preuzeti Tuđmanove ovlasti, pošto to građani žele. Jer kada građani nešto žele, smatraju šegrti majstora Josepha, red je da ih se objektivno informira o tome što žele. Želje građana su najviše društvene svetinje i bio bi neoprostiv grijeh od građana ih kriti.

Zanimljivo je da sama operacija kojom se Ivo Josipović pokušava izboriti za višak političke moći pokazuje da višak moći zapravo već posjeduje, samo što on nije ustavno ovjeren, jer u konstitutivnom aktu nigdje ne stoji da bi predsjednik hrvatske države, uz ostale obaveze i pogodnosti, mogao imati na raspolaganju najtiražniji hrvatski dnevni list i koristiti ga kao ekspozituru svoga ureda.

„Večernji list“, tako, već djeluje kao da Josipović oličuje Tuđmanovu strahovladu, ne obazire se na formalnopravne nedorečenosti sustava, i samo ga po ambalaži možemo smatrati dnevnim novinama u tradicionalnom smislu riječi. Novine su, u skladu s proglašenim okolnostima, mnogo više od toga, one su instrument pomoću kojega će na burzi političkih vrijednosti šef države povećavati cijenu svojih dionica.

Sudeći po rezultatima ankete, vrijednosti tih dionica uopće nisu male, štoviše, stanovnik Pantovčaka bio je toliko ushićen izvještajem o vođostaju da ga je, preuzevši ulogu tajnog izvora informiranja, odlučio podijeliti s javnošću. Od 968 osoba koje je propitala agencija Ipsos Puls – plaćena novcem poreznih obveznika, jer Ivo Josipović ima ovlast da te pare potroši za anketu o svojim ovlastima – njih 53 posto smatra da ingerencije predsjednika moraju biti veće nego što su sada.

Specifikacija je posebno indikativna: 82 posto ispitanika drži da bi predsjednik trebao službeno sudjelovati u javnim raspravama prilikom donošenja zakona, 83 posto njih bi mu dalo ovlaštenje da raspisuje referendum, 81 posto bi mu zajamčilo pravo da zakone koje smatra lošima vraća u saborsku proceduru, dok 63 posto ispitanih građana podupire predsjednikovu ambiciju da predlaže kandidate za funkcije koje nisu političke, poput ustavnih sudaca ili glavnoga državnog odvjetnika.

Iz formulacije pitanja vidljivo je da ih nisu smišljali u agenciji Ipsos Puls, već su im ona izdiktirana iz Ureda predsjednika, kao što su iz istoga komandno-operativnog centra rezultati proslijeđeni „Večernjem listu“. Kompletan paket tako nudi onaj poznati spoj suhe znanstvene metode i mistifikacijskoga učinka, efekt pri kojemu egzaktnost služi zasljepljivanju.

Rezultati ankete, naime, mogu ponuditi vjerodostojniju sliku tek ako nisu zatajeni niski porivi anketara. Da je, primjerice, „Večernji list“ objavio rezultate istraživanja uz popratno objašnjenje da ga je naručio predsjednik RH, pa ih onda dostavio tome glasilu, utisak svakako ne bi bio opterećen lažnim objektivizmom, nego bi u prvi plan iskočila tendencioznost aranžera ankete. Naprotiv, samo utajom vulgarnoga političkog motiva – kao i vulgarne uloge posrednika, tj. medija-plaćenika – realizira se vulgarni politički cilj.

U naše doba tzv. istraživanja javnoga mnijenja i inače se odlikuju sve većim stupnjem podudarnosti između motiva i ishoda. Rezultati se smatraju upotrebljivima samo ako su usuglašeni sa željama naručitelja „objektivne istine“, te će on tu „objektivnu istinu“ učiniti javno poznatom tek ukoliko mu odgovara. U slučaju da se veći dio anketiranih građana izjasnio protiv proširenja ovlasti predsjednika RH, možemo biti sigurni da rezultati istraživanja ne bi osvanuli u „Večernjem listu“, već bi najvažniji aspekt ankete bio taj što će ona ostati tajnom.

Takva vrsta sprege posve je nalik koruptivnim savezima koji rezultiraju famoznim „studijama o utjecaju na okoliš“ što ih naručuju vlasnici zagađivačkih industrija – paraznanstvenim analizama koje se odlikuju selektivnošću i formom pred kojom će laici ostati sleđeni od strahopoštovanja – da bi im poslužile kao dodatni alibiji za nesmetanu ekološku devastaciju. Samo što neke industrijske grane uništavaju prirodu, a neke društvo.

U ovom slučaju najdojmljivije je to što se raspoloženje javnoga mnijenja koristi za prepariranje javnoga mnijenja i vrijedi samo dok sadrži zdravi marketinški potencijal. Uzimajući u obzir manevar prepun ironije – činjenicu da je objekt istraživanja djelovao kao tajni naručitelj i tajni distributer – Josipovićevo posezanje za javnim mnijenjem bez sumnje je izraz najdubljega prezira prema javnosti. Ostaje otvorenim pitanje je li taj prezir uzrok ili posljedica faraonskih apetita.

Sličnih fabrikacija kolektivnog raspoloženja, makar s vrlo različitim političkim primislima, bilo je u hrvatskim medijima napretek. Redakcija „Globusa“ je, ilustracije radi, prije deset godina provela „specijalno istraživanje“ pitajući reprezentativan uzorak građana bi li za Hrvatsku bilo korisno da se (tadašnji) premijer Račan i (tadašnji) predsjednik Mesić smaknu atentatom. Anketni upit je, da budemo sasvim precizni, glasio: „Slažete li se s tvrdnjom da bi Račan i Mesić trebali završiti kao Đinđić, jer je to jedini spas za Hrvatsku?“

Nakon što je 12 posto anketiranih odgovorilo potvrdno, i nakon što je reagirao Ured (tadašnjeg) predsjednika RH, uslijedila je žurnalistička odmazda s orgazmičkim moraliziranjem o tome kako je tjednik „zapravo želio razobličiti vrstu svijesti“ koja dovodi do „društveno opasnih pojava“. „Oprostite, predsjedniče, nismo znali da će vas istina naljutiti!“ uskliknuo je u naslovu ugledni kolumnist i šefu države natrljao nos poukom da „zatvaranje očiju pred ovim indikacijama“ – pred rezultatima „specijalnog istraživanja“ koji govore da blizu pola milijuna Hrvata smatra kako bi Račana i Mesića bilo poželjno ustrijeliti – „nije manje opasno od prizivanja atentata“.

Metodologija je tada, u skladu s „Globusovom“ uređivačkom poetikom, bila znanstveno-pornografska. U Josipovićevu slučaju barem je namjera posve suprotna, jer njega „istina“ ne treba naljutiti, nego osnažiti; njegov ego uz pomoć sociološki obrađene „istine“ ne treba biti povrijeđen, već ustavno verificiran, možda baš zbog toga što se Mesić po dolasku na tron nije opirao vlastitome razvlašćivanju i time – avaj – nanio nepopravljivu štetu svojem nasljedniku.

Što bi pak o procesu tuđmanizacije Ive Josipovića rekao blaženopočivši uzor, može se lako pretpostaviti, jer taj je makar raspolagao zločinačkom karizmom i nije bio odveć raspoložen za duple igre, dok popularnost njegova današnjeg obožavatelja predstavlja trijumf demagogije općega smjera, uspjeh kakav ponekad prati liferante i recitatore građansko-humanističkih evanđelja, svjetovne svećenike koji krstare od bine do bine i tronutim glasom promiču teologiju praznine. Za vraga, to se ne pokazuje dovoljnim.

Jebeš takav kult ličnosti koji nije praćen odgovarajućim kompetencijama – vjerojatno razmišlja predsjednik Josipović, a može biti da mu prilično ide na živce i dalje uzurpirati ovlasti neformalnim (iliti mimodemokratskim) načinima, tako što će, na primjer, presudno utjecati na izbor ravnatelja HRT-a, ili što će najmoćnije medije koristiti kao privatne PR-servise, ili što će onima nelojalnim pokušati obustaviti financiranje…

Vladar se očigledno osjeća kastriranim, deprimira ga što mu popularnost odlazi u vjetar, što vezanim rukama prosipa bisere pred svinje, raskorak između njegove želje da rukovodi stvarnošću i dekorativne uloge koja mu je namijenjena u demokratskom sustavu uzrokuje ozbiljne boli, a glupo je da ovako lijepa i podatna zemlja ima invalida na vlasti. Predsjedniku je dosadilo da izigrava „neformalni centar moći“ i ostvaruje svoj utjecaj takoreći ilegalnim aktivnostima, poput kakvog diverzanta koji se – „u interesu općeg dobra“ – bori protiv zala postojećeg demokratskog poretka.

Proširenje ovlasti zatražio je još u listopadu 2011., kazavši u intervjuu za tjednik „Forum“ da „ima mjesta razmišljanju kako ojačati mehanizme kojima predsjednik, u moralnom i političkom smislu, može utjecati da bi se mogli osnažiti demokratski procesi“, a nakon što je biranim riječima izložio hegemonijske aspiracije bilo je pitanje trenutka kada će „ojačane mehanizme“ konkretizirati kroz anketna pitanja, na što su građani reagirali sa snažnim odobravanjem, te se onda on – skriven iza zaglavlja „Večernjeg lista“ – potrudio obavijestiti ih da to snažno odobravaju.

Promatrana iz drugog ugla, uznapredovala halapljivost predsjednika RH na neki način slijedi strategije suvremenog kapitalizma, koji se sve više pomjera sa ekonomije potrebe ka ekonomiji želje, pa su eksperti za dizajniranje tržišta razvili metode pomoću kojih vještački stvaraju želju za proizvodima koji inače nisu neophodni. Na taj način kreiraju pogodne varijante „potrošačkog mentaliteta“ kojima će se zatim tobože prilagoditi.

Hrvatski državnik novoga kova preuzeo je njihove cinične devize – „Ne birate vi robu, nego roba bira vas!“ – i gro političke energije troši na poticanje želje za sobom u masovnim razmjerima, ne bi li je naposljetku zapečatio zakonskom regulativom i novim sistemskim propozicijama. Protekle tri godine njegova mandata najtočnije je opisati kao kontinuiranu borbu protiv vlastite bespotrebnosti.

U oblikovanju javnoga mnijenja, kakvo strpljivo njeguje u suradnji s vodećim medijskim pogonima, polazi od toga da je potrošače političkih roba najsvrhovitije navesti na to da žude za snažnijim vođom i, u krajnjoj konzekvenci, požele svoje porobljavanje. Slučaj s anketom poučan je utoliko jer pokazuje u kolikoj je mjeri – imamo li u vidu uspostavu kontrole nad društvom – izbrisana razlika između represivnog i marketinškog aparata.

No, po strani od toga što uz razuzdanu dominaciju političkog marketinga već i sintagma „demokratski izabrani predsjednik“ počinje zvučati kao oksimoron, Ivo Josipović – zaokupljen čežnjom da se u njemu nastani uglancani Tuđman, posvećen namjeri da mandat preuzme uz jedna pravila igre, a konzumira ga i okonča uz neka druga – daje dosta precizan odgovor na središnje pitanje liberalno-demokratske današnjice, naime: Ima li demokracije poslije demokratskih izbora?

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 21.01.2013.

Peščanik.net, 18.01.2013.

The following two tabs change content below.
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)