- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Jadrankin autogram mađarskim obožavateljima

Ili predsjednica Vlade Jadranka Kosor laže, ili je glupa. Nije joj, doduše, bogzna kakav izbor opravdanja, ali nemamo ni mi mnogo veći izbor utjeha. Jadranka Kosor, recimo, ima najmanje jednu više od nas: ona je glupa. Ili laže da nije.

Odrala tako Jadranka Kosor sve glasnice uvjeravajući nas kako nije znala ni za kakve izmjene dioničkog ugovora s mađarskim MOL-om, to su radili Sanader i oni njegovi konjokradice, nikad u životu nije ona vidjela ni ugovor ni te Mađare, nikad zapravo, kad bolje promisli, nije ni bila tamo, prvi put uopće čuje za Madagaskar. A ako mislite na onu nesretnu zgodu na granici – znala je da ćete to pitati, pa da i to razjasnimo – riječ je o nesporazumu, bila je ona tamo jedanput, istina, dej aftr jestrdej, ali nije mislila na Madagaskar, nego na Mađarsku. Ima slike s godišnjeg odmora, ako ne vjerujete. Brela, Tučepi, Podgora, Živogošće, Zaostrog, cijelu Mađarsku rivijeru obišla hrvatska premijerka.

– Glasala sam za izmjenu dioničarskog sporazuma koji je s Mađarima dogovorio Damir Polančec, to je istina, ali nisam znala sve elemente ugovora i nisam vidjela izmjene ugovora!

Skoro da nas je uvjerila Jadranka Kosor kako nema nikakve veze s Mađarima, MOL-om i dioničarskim ugovorom, kad se odnekud iznebuha pojavila pismena suglasnost za izmjene i dopune tog ugovora iz siječnja 2009. te suglasnost za dodatak glavnom ugovoru o plinskom poslovanju iz prosinca iste godine. Ne dakle nekakvi papiri koje bi se nekako, slobodnom interpretacijom, moglo dovesti u vezu s izmjenama ugovora između Vlade i MOL-a, nego same izmjene tog ugovora, glavom i člancima. Kad tamo, u dnu prvog veselo se nakrivio potpis potpredsjednice Vlade Jadranke Kosor, a u dnu drugog potpis istoimene premijerke! One iste koja nikad nije čula da postoji uopće ta, kako se zove, Makarska naftna industrija.

– Hm, po svemu sudeći to jest moj potpis – vrti Jadranka Kosor sumnjičavo papire. – Ali to samo po sebi ništa ne znači.

Zamisao da vlastoručni potpis na pis­menom ugovoru sam po sebi ništa ne znači iz temelja bi, dakako, izmijenila cjelokupnu pravnu znanost i izbila sam zaglavni kamen zapadne civilizacije. Niste nikad o tome razmišljali, potpisali ste u životu stotine papira, od mjenice do ugovora s bankom, poslušno nakon toga plaćali rate i kamate, a da vam nikad na tu kratku pamet nije palo pitanje zašto biste samo zbog jednog trenutka nesmotrenosti i uzgred nažvrljanog potpisa pod kupoprodajni ugovor morali ostatak života plaćati osamsto eura mjesečno.

Hrvatska premijerka prva se tako usudila dovesti u pitanje dogmu vlastoručnog potpisa: ona je glasala – dobro, recimo da je i potpisala – izmjene dioničarskog sporazuma koji je s Mađarima dogovorio Damir Polančec, ali to ne znači da ga je i vidjela. Kako je to moguće?

– Kako je moguće, kako je moguće… – iznervirala se malo premijerka. – Otkud znam. Možda sam, recimo, mislila da Mađari od mene traže autogram? Znate, u svijetu visoke politike to nije neoubičajeno.

Nije, naravno, ni neuobičajeno ni nemoguće. Događaju se i blesavije stvari. Ugledao izvršni direktor MOL-a Zsolt Hernadi gospođu u hodniku, pa zapanjeno pitao Polančeca: “Jel ono Sinéad O’Connor?! Isusa ti draga, što je propala!” “Kosor?”, uzvratio mu Polančec. “Jašta je.” A Mađar navalio na njega da ih upozna, pa da se ogrebe za autogram.

– Dobro, dobro, to je glupo – nevoljko se složila predsjednica Vlade. – Možda sam zaista potpisala, ali nisam čitala baš sve što piše. Molim vas, pa to nitko ne radi! Postoji li ijedan hrvatski građanin koji detaljno čita svaku suglasnost za izmjenu ugovora s MOL-om prije nego što je potpiše?!?

– Ali tu piše da vi kao ovlaštena osoba svojim potpisom jamčite suglasnost hrvatske Vlade za izmjenu ugovora.

– Gdje to piše?

– Tu.

– Eto vidite – pobjednosno će Jadranka Kosor. – Recite, ali pošteno: kako sam ja to mogla znati ako nisam pročitala? Da sam znala, zar mislite da bih potpisala suglasnost prije nego što je uopće pročitam? To bi bilo jednostavno nemoguće, jer bi već činjenica kako sam pročitala dokument podrazumijevala da znam što u njemu piše. Moj potpis je zapravo dokaz da ja nemam nikakve veze s tim! Ako me želite optužiti, gospodo, morat ćete dokazati da to nije moj potpis!

Tako nekako, sigurna u sebe i u našu umnu poremećenost, djetinje glupavo brani se hrvatska premijerka pred dosta nezgodnim otkrićem da je vlastoručno potpisala dokument za koji već tjednima tvrdi kako ga nikad nije vidjela. Ako ne laže, ispada, doduše, glupa, ali nitko još zbog gluposti nije završio u Remetincu. Dobro, možda Glavaš, koji je bio toliko glup da ne potpiše nijedan jedini ugovor o likvidaciji s onim sitno štampanim fusnotama.

Potpis, saznali smo tako, sam po sebi ništa ne znači – koliko puta ste i sami ovlaš potpisali ugovor kojemu u dnu stranice majušnim, sitnim slovima stoji “Potpisnik ovog ugovora je kreten” – ali jedno je kad suglasnost o prodaji državne naftne industrije potpišete vi, a drugo kad je potpiše predsjednica Vlade. Koliko, naime, možemo biti sigurni u validnost ijednog državnog dokumenta, i u vjerodostojnost ijednog potpisa na njima ako se i prodaja glavnog industrijskog resursa u državi potpisuje kao recept za antibiotik?

Jednom prilikom, recimo – znam tu priču odavno, ali iskreno, nisam je uzimao zaozbiljno dok se nije dogodila ova ujdurma s Jadrankom – sjedio predsjednik Hrvatskog sabora Žarko Domljan u uredu i kemijskom olovkom pokušavao popraviti stari ventilator, kad ušla tajnica i donijela na potpisivanje hrpu papira, zakona, rješenja, putnih naloga, i među njima neki veliki dokument, formular, šta li.

– Šta je ovo? – upitao predsjednik Sabora onako, reda radi, jer ga uopće zapravo nije zanimalo što je to.

– Kaj ja znam – odgovorila tajnica cupkajući, kao da jedva čeka predati papire u pismohranu. – Neka odluka, tak nešto.

– Odluka, kažete? – veselo će Domljan gledajući golemi papir. – Bogami sam ja, ovako odoka, dosta odlučan čovjek!

– Joj, gospon Žarko – koketno se nasmijala tajnica – vi ste tak smešni!

I što je bilo? Sutradan zove predsjednik Tuđman, glas mu puca od bijesa, shvatio Žarko Domljan odmah da je nešto gadno zasrao.

– Jesi li ti normalan, jel ti gledaš uopće šta potpisuješ? Jel znaš što si jučer potpisao?

– N… ne, zašto?

– Da ti pročitam? – bjesnio je predsjednik. – “Jedan: Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom. Dva: Ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Tri…”

– Ne razumijem…

– Ne razumiješ?!? – potpuno je izgubio živce Predsjednik. – Potpisao si Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske!!! Jesi li ti normalan, jel znaš što to znači?!? Ko ti je to dao?

– Pa tajnica.

– Tajnica?!

– Aha, gospođa Trandafilović, zašto?

Tako to izgleda na Gornjem gradu, opći je javašluk u uredima državne vlasti, potpisuje tu tko što stigne. Naravno, uvijek postoji i druga mogućnost, da Jadranka Kosor laže.

Nije nam, doduše, između lažljivih nesposobnjakovića i nesposobnih lažova bogzna kakav izbor utjeha, ali nije ni njima mnogo veći izbor opravdanja. Mi, recimo, imamo najmanje jedno više: glupi smo. Ili se lažemo da nam je glupa premijerka.

 
Globus, 03.11.2010.

Peščanik.net, 03.11.2010.