- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Jaspersov san

“U mojim snovima Heidegger se nikad ne pojavljuje”, zapisao je Karl Jaspers u svojim Bilješkama o Martinu Heideggeru, što ih je 1978. iz ostavštine objavio njegov saradnik Hans Saner, i koje, strogo uzevši, nisu bile predviđene za objavljivanje. No noći ga je jedne Heidegger ipak pohodio. Jaspers se u snu vidio s nekolicinom sagovornika koji su tako napadali Heideggera da je njemu, Jaspersu, bilo nelagodno. Tada se pojavio Heidegger. Pozdravili su se, zapodjenuli razgovor, oslovljavajući se s ti (wir dutzen uns) i Jaspers se udaljio s njim.

Navedena Jaspersova zabilješka o jednom snu osvjetljava odnos dvojice velikih filozofa koji su, svaki za sebe, priželjkivali čvrsto prijateljstvo i priznanje od onoga drugoga, a poželi su nesporazume, mûk i pustoš. “Kao što je pokazalo vrijeme, nisam bio dorastao situacijama s Heideggerom. Ni u povjerenju niti u nepovjerenju nisam pogodio pravu tačku (weder im Vertrauen noch im Mißtrauen traf ich den rechten Punkt). Bio je to nesiguran odnos”.

Živjeli su u isto vrijeme, našli se pred istim velikim problemima o kojima su mislili, govorili i pisali, susretali se, ali su reagirali sasvim drukčije. Među njima je uzmanjkalo veliko prijateljstvo o kojem su obojica sanjali. Nakon što je Heidegger kratko vrijeme pristao uz nacionalsocijalizam, nakon što je završio rat i nakon što je Jaspers sam učestvovao u prosuđivanju Heideggerova ponašanja za vrijeme nacionalsocijalizma, smatrajući da je “antisemitizam bio protiv Heideggerove savjesti i njegova ukusa”, Jaspers je čekao na Heideggerovo jasno i javno distanciranje od pokreta koji je nebrojenim ljudima nanio toliko zla: “To što je on mislio supstancijalno (u onom smislu u kojem su neki kasnije govorili o ‘demonskom’), bilo je tada za mene, kao i danas, znak sljepila i za plemenitost i za prostaštvo (ein Zeichen der Blindheit für Adel und Gemeinheit)”. Bilo mu je potrebno da čuje ispriku kako bi se između njih uklonila pustoš koja je narasla kroz dugo vrijeme šutnje i nesporazuma. I nije je dočekao. Heidegger je nikada nije izrekao. Jaspers mu je napisao: “Čini mi se da mi niste odgovorili u onome što je suštinsko, što je za mene možda nezaobilazno”. U jednoj bilješci iz 1953/54. pita se čak ko je zapravo Martin Heidegger, kao čovjek i filozof: “Da li je on samo jedan nevjerojatno obdareni hohštapler? Jedan drugi tip Hitlera? Neshvatljivo biće koje nikad ne odgovara autentično (ein unfaßliches, nie eigentlich antwortendes Wesen)?”

Jaspers je kroz desetljeća, od 1928. do 1964., to jest do koju godinu pred smrt, ispisivao mnoštvo zabilješki o Heideggeru i njegovoj filozofiji.  Bilješke su uvijek stajale na njegovu stolu, tu su i nađene poslije njegove smrti. Među njima ima pisama koja nikad nisu odaslana, rečenica iz kojih izbija iskrenost i silna potreba za riječju, komunikacijom, međusobnim čitanjem. Zatim oštrih opaski, pobune koja bi htjela sve izbistriti, nemoći. “Ono što obojica razumijemo pod filozofijom, što hoćemo s njom, na koga se obraćamo, kako je ona povezana s vlastitim životom, to je sve kod nas vjerovatno već izvorno izvanredno različito”. A onda opet osjećaj da se ipak, usprkos svemu, razumiju: “Ali ipak mora postojati nešto u čemu se unatoč svemu možemo susresti i u čemu smo možda čak povezani. Inače ne bi bilo moguće ono što je bilo nekoć”.

Jaspers je smatrao kako je Heidegger jedini savremenik s kojim bi mogao govoriti o svemu što ga potiče, s kojim bi se isplatilo bespoštedno u riječi unijeti sve što su mislili. Znao je da jedino kod njega može pronaći snagu duha koja mu je bila potrebna kao zrcalo u kojem bi se mogla ogledati vlastita misao. To se, međutim, nije nikada dogodilo. Na početku, prije razilaska, bile su se otvorile mogućnosti i naslućivala se nada u “veliko prijateljstvo inter pares“. Ono se pak nikada nije porodilo, njihovi su se putevi razdvojili i više se nisu susreli na plodan način. Pustoš je postajala sve neprohodnija. Ostarjeli Jaspers zapisat će u svojoj posljednjoj bilješci o Heideggeru ove žalostive misli: “Visoko u planinama na širokom stjenovitom platou oduvijek su se susretali filozofi svojeg vremena. Odatle su gledali prema dolje na snježne gore i još dublje u doline s domovima ljudi te posvuda naokolo na daleke horizonte pod nebom. Sunce i zvijezde tu su svjetlije nego bilo gdje drugdje. Zrak je tako čist da upija u sebe svu magluštinu, tako hladan da se kroz njega ne vije nikakav dim, tako svijetao da se mišljenje može uspeti u neslućene visine. Dostup nije težak. Nakon mnogih puteva onaj ko se uspinje mora biti samo odlučan da svagda iznova za neko vrijeme napustio svoj dom kako bi mogao na toj visini iskusiti što odista postoji. Filozofi se tu upuštaju u iznenađujuću, nemilosrdnu borbu. Prisvoje ih sile koje se u njihovim mislima, u ljudskim mislima, bore jedna protiv druge… Izgleda da tamo gore danas više nema nikoga. No čini mi se, dok u vječnim spekulacijama uzalud tražim ljude kojima bi se one činile značajnima, kao da susrećem nekoga, inače nikoga (als ob ich… einen träfe, sonst niemand). I taj je bio moj uljudni neprijatelj. Jer moći kojima smo služili bile su nespojive. Uskoro se pokazalo da uopće ne možemo govoriti jedan s drugim. Veselje je postalo bol, neuobičajena, neutješna bol, kao da je riječ o propuštenoj mogućnosti koja je bila na dohvat ruke. Tako je bilo sa mnom i Heideggerom”.

Pa ipak, uprkos svemu, na dnu je ležala melankolična čežnja za onim što obojicu povezuje. O toj čežnji Jaspers govori već u pismu Heideggeru 24. 5. 1930. godine: “Kada pomislim na mogućnost Vašeg dolaska imam polet koji povećava želju – tada mislim na Vašu šutnju u našim razgovorima te tako prije svega čeznem za međusobnim radikalnim razmatranjem koje je bilo prije, a koje već tako dugo miruje. Od prije godinu dana krivnja je svakako na meni”. I bila je ta čežnja jača od svega neostvarenoga. I jednom je kao “melankolična identifikacija s izgubljenim Ja-idealom” (Anson Rabinach) probila u san. I u snu se Jaspers našao bliže Heideggeru negoli njegovim zapjenjenim kritičarima.

Slično kao i u javi Jacques Derrida, koji je u intervjuu Heidegger u Francuskoj (2001) ustanovio i ujedno naglasio da su i zlonamjerno navedene Heideggerove misli za čitaoca još uvijek privlačnije nego gnjavatorstva kritičara. Rečeno riječima samog Derride o ulozi Heideggera u Francuskoj:

“Heidegger je u Francuskoj u svakom slučaju uočljiv i znakove valja tražiti ne samo kod ljudi što sam ih spomenuo i koji navode Heideggera (jedan od njih sam i ja), nego i kod ljudi koji Heideggera ne navode ili ga pak navode samo preko poricanja, kod ljudi koji ga malo, rijetko navode, ali ih je obilježio isto tako kao i druge, na primjer kod Foucaulta, Deleuzea… Foucault je to rekao na kraju svojeg života, ne objašnjavajući mnogo. Mislim da je hibrid o kakvom sam govorio moguće razabrati ne samo kod onih koji su Heideggeru izričito posvetili svoje tekstove, nego i kod onih koji su njegovo ime prešutjeli, a kod kojih je Heidegger isto tako igrao svoju ulogu. I kod Lyotarda. To valja odrediti. Jer u suštini je posvuda. I kod novinara, i kod filozofa novinara, jednako… Pa ako ga studenti ili, recimo, široko čitateljstvo ne čita mnogo, Heidegger je (potrebna bi bila anketa) zacijelo čak na ulici poznato filozofsko ime; i premda o njemu ne znaju ništa više, to ime je poznatije nego ime bilo kojeg njemačkog filozofa. Ako biste ljude na cesti ispitivali ko je Heidegger, iznenađeni biste konstatirali – to je moja hipoteza – da je pozitivnih odgovora više nego u pogledu Hegela, Nietzschea, čak Bergsona”.

Vratimo se odnosu Jaspersa i Heideggera. Kao što svjedoče Bilješke o Heideggeru, Jaspers je veoma dobro zabilježio natuknice o nečemu poput slučaja Jaspers-Heidegger: “Kod samoga sebe primjećujem nedostatak snage… a u ranijim godinama još mnogo manju jasnoću da u razgovoru mogu ukazati na ono suštinsko. – Kod Heideggera: volja za moć, – suprotan učinak, – odbijanje komunikacije čim je komunikacija zahtijevala nešto od njega, – želja za posjedovanjem, stavljanjem-u-službu, davanje prednosti nesvjesnoj politici vlastitog monarhijskog važenja kao filozofa vremena, – njegovo naglašavanje “usamljenosti” – govore o sebi samima kao o konačnom faktumu”. Slutimo kako se, ne samo u ovom odnosu, ispod oštrih kritika češće skriva razočarana ljubav nego volja za kritikom, neostvareno prijateljstvo nego neprijateljstvo s razlogom, neispunjena čežnja za blizinom nego različitost u mišljenju.

Najviše dobro koje dolazi od prijateljstva to je što budućnost obasjava nadom i što ne daje duhovima da padnu ili oslabe. Jer onaj koji ima priliku da vidi pravog prijatelja u njemu vidi svoju vlastitu sliku. “Stoga i oni koji su odsutni – prisutni su, oskudni su – bogati, slabi su – jaki, i što je još teže reći, mrtvi – žive (quocirca et absentes adsunt et egentes abundant et imbecilli valent et, quod difficilius dictu est, mortui vivunt)” (Ciceron). No prijateljstvo je i fragilan odnos. Hrani se međusobnim povjerenjem i iskrenošću, ali ne živi ako se hrani samo s jedne strane. Koliko prijateljstvo vrijedi vidimo kada se slomi. Koliko je prijateljstvo snažno mjeri se jedino snagom kojom nosi krhku istinu drugog. I ne samo to. Katkad je neostvareno i slomljeno prijateljstvo plodnije od odnosa koji iz straha od međusobnog povjerenja i iskrenosti ostane na površini i obmanjuje se konvencijom formulacija i gestama prijateljstva.

 
Peščanik.net, 29.01.2011.