Svega i svačega naslušali smo se ovih dana u povodu referenduma o definiciji braka, koji je zakazan za dva tjedna, ali moj osobni izbor je – svatko ima svoj ukus – Jasna Omejec. Ona je ovih dana u Splitu održala predavanje u kojem se naširoko osvrnula na nered u hrvatskom zakonodavstvu, što je toliko uvjerljivo da joj nijedna nije bila previše. Ali zatim se prva toga Ustavnog suda poslužila argumentom od kojeg ti se okreće želudac. Da ilustrira kako je neizmjerno velik taj nered, citirala je, i to s vidljivim entuzijazmom, da ne kažem oduševljenjem, čestitku koju joj uputio Josip Bozanić, u kojoj kardinal tvrdi to isto – nered je, draga gospođo, da ti pamet stane. I premda čestitka nije iz sadašnjeg vremena nego iz onog dok je u Banskim dvorima stolovao Ivo Sanader pa, kao, ne odražava stav o sadašnjim gombanjima oko referenduma, citiranje Bozanića od strane predsjednice Ustavnog suda skandal je prvog reda. Prije svega, nečuveno je da čelnica tog suda, koji bi po definiciji trebao biti jedan od nosivih stupova, karijatida svjetovne vlasti, citira kao vrhovni pravni autoritet poglavara crkvene vlasti. To ne ide u istu rečenicu sa sekularnom državom, što Hrvatska na papiru jeste, neovisno o tome je li ta Bozanićeva ocjena točna ili ne. Ali to je samo jedan dio problema.

Drugi je što su Bozanić i Kaptol direktni akteri ove priče, jer manje-više otvoreno, a odnedavno preko “Glasa Koncila” i sasvim javno, podržavaju inicijativu “U ime obitelji”, koja je skupila potpise na temelju kojih je raspisan ovaj referendum. Napokon, treći je što se danas-sutra Katolička crkva može i izravno pojaviti kao stranka pred Ustavnim sudom, ako netko pokrene pitanje ustavnosti državnih ugovora s Vatikanom. Pa se, razumije se, postavlja logično pitanje koliko Jasna Omejec može biti nepristrana ako o njenom prvom čovjeku progovara s ovoliko bogobojaznog uvažavanja da ga citira u stvarima u koje bi morala biti sto puta upućenija od njega. Ali evo, pokorno priznaje da je on tu veći autoritet od nje. O da, jasno je da Jasna Omejec, da je se o tome pita, ne bi ovoj epizodi pridavala naročitu pažnju, i vjerojatno bi sve stavila u okvir kurtoaznog uvažavanja zagrebačkog nadbiskupa. Ali radi se o nečem puno važnijem i gorem – o jednom od najotvorenijih novijih primjera napuštanja vjerski neutralne, laičke države, s tim da taj novi val klerikalizacije odmah na početku pokazuje i ambiciju da preraste u klerofašizam. Očito je, naime, da je u nekom formalno anonimnom, ali dobro znanom crkveno-političkom stožeru, poodavno odlučeno da ovaj referendum bude samo prethodnica onom o ukidanju ćirilice u Vukovaru.

Naravno, bilo bi pretjerano i to staviti na dušu Ustavnom sudu, ali se zato on iskazao u nečemu što je redovna pretpostavka ovakvih “konzervativnih revolucija” (kako je sadašnje marširanje na desnici nazvano u liberalnim medijima, iako bi bilo točnije govoriti o kontrarevoluciji). To je stvaranje pravnog nereda. Da, onaj pravni nered na koji se oštro okomila predsjednica Ustavnog suda u Splitu najvećim je dijelom dolazio baš iz institucije koju ona vodi, što nije nikakva politička etiketa, najmanje objeda, nego notorna činjenica. Jer kada je nedavno taj sud poslao poruku vlastima da je rezultat referenduma o braku obvezujući, učinio je točno obratno od onoga kada je proglasio neobvezujućim referendum protiv promjena u Zakonu o radu koje je namjeravala uvesti vlada Jadranke Kosor. Tada se, dakle, Banski dvori nisu morali držati referendumske odluke, danas ultimativno moraju. U ovaj razroki pristup Ustavnog suda više nego kolegijalno uklopili su se i vodeći ustavni pravnici, od kojih neki, kao Branko Smerdel, izjavljuju da im je ambicija podučavati političare pravu. Ali ta se hvalevrijedna misija svela na to da su i oni referendum o braku proglasili obvezujućim, ali se nisu smatrali obaveznim uputiti nikakvu zamjerku koju s tim u vezi zaslužuju Omejec i sud kojem je na čelu. Ukratko, pravna struka, umjesto da stvori situaciju pravnog reda kojim će se sadašnju kontrarevoluciju dovesti u zakonske okvire, pokazala se kao jedan od glavnih jataka nereda koju ta kontrarevolucija sije oko sebe.

Ali sve to, u krajnjoj liniji, ne bi bilo moguće da taj nered nisu sistematski omogućavale ili direktno proizvodile vladajuće stranke, nekadašnja HDZ i sadašnja SDP. One su omogućile sadašnji nadsistemski položaj Crkve, koji više nije u skladu čak ni s ugovorima s Vatikanom, jer ondje lijepo piše da će on ići na reviziju kada se promijene društvene prilike, što se odavno dogodilo. Nadalje, one su muljale oko promjene uvjeta referenduma, spuštajući prilikom glasanja o ulasku u Evropsku uniju prag izlaznosti tako nisko da ga sada može preći svaki klerikalni natražnjak i šoven kojem smetaju istospolne zajednice i ćirilica. I treće, one su još prije više od deset godina sklopile pakt po kojem će Ustavni sud biti tijelo koje će se popunjavati ne provjerenim pravnim stručnjacima, nego stranačkim prišipetljama kojima se upravlja na daljinski pogon. Zato kada danas u SDP-u optužuju Jasnu Omejec da je ušla u Ustavni sud po tim nakaradnim kriterijima, bilo bi bolje da šute, jer su ti kriteriji ugrađeni zahvaljujući i njima.

Napokon, sve ovo treba gledati i u svjetlu najnovijih zbivanja oko prodaje mađarskog udjela u Ini, što na prvi pogled izgleda potpuno izvan ove priče, ali je možda i glavna podloga za sadašnju konzervativnu kontrarevoluciju. Bez obzira na to koliko se busala u svoju suverenost, Hrvatska je dopustila da joj model ekonomskog, socijalnog itd. razvoja bude nametnut izvana. To je ostalo do današnjih dana, iako se taj model poodavno pokazao promašenim, prvenstveno u isforsiranoj privatizaciji strateških privrednih potencijala. Ovo uključuje i Inu, koja se sve do otkrića Sanaderove krađe čak smatrala uspješnim primjerom privatizacije i ulaska stranog kapitala, pa onda ne treba trošiti riječi na to kako tek izgledaju neuspješni. Na sve to glavne političke stranke nemaju odgovora, niti ga traže, njih se usmjeravalo da se umjesto time bave ljudskim pravima koja su, posebno u oblasti međunacionalnih odnosa, doista bila devastirana tokom devedesetih. Ali na sve užoj i sve jadnijoj ekonomskoj podlozi to se pretvorilo, ili čak moralo pretvoriti, u svjetonazorski rat oko svega i svačega, od spolne i seksualne ravnopravnosti do ćirilice. Tako da je sada ova zemlja u dvostrukom minusu. Ostala je bez ekonomske perspektive koju je ranije imala, a budućnost ljudskih prava kroje joj najzadrtiji mračnjaci koji su njom hodali nakon Drugog svjetskog rata. Kraj priče.

 
Novosti, 15.11.2013.

Peščanik.net, 18.11.2013.