- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Kako će Hrvati postati Bosanci

– Koliki vam problem u Omišu i općenito na južnom Jadranu predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz Bosne i Hercegovine, ništa ne troše, ne zauzimanju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili?

– Dijana Čuljak-Šelebaj, urednica i voditeljica Dnevnika Hrvatske televizije, postavila je to pitanje niti ne trepnuvši svojim umjetnim trepavicama. Čak je i HDZ-ovom gradonačelniku Omiša bilo upadljivo neugodno.

– Paaa… moje mišljenje je da oni nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti – mucao je Ivan Škaričić. – Naime, oni ipak nešto troše. I plaćaju parking.

Na Dijanu Čuljak se nakon ovog klasičnog malog ljetnog skandala nadigla kuka i motika, a njoj sirotoj ni dva dana kasnije nije bilo jasno zašto. Mutavo se branila kako joj nije bila namjera uvrijediti građane Bosne i Hercegovine, pa im se na kraju i javno ispričala, napominjući kako je tehnički zapravo neizvodivo da diskriminira Bosance, jer je i sama rodom iz Bosne i Hercegovine.

Zanimljiva je svakako ta teorija, po kojoj bosanskohercegovačko porijeklo amnestira svakog šovinizma i ksenofobije prema Bosancima. To je ono simpatično obraćanje voljenim zemljacima kakvo Hrvati imaju prilike čuti kad, primjerice, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković za namještanja utakmica optužuje “one moje Bosančerose”. Hrvati, jasno, te stvari ne rade, oni niti namještaju utakmice, niti beskorisno zauzimaju dalmatinske plaže, niti – što je najvažnije – o tome naglas govore. Stoga može izgledati kao mali, simpatični nesporazum kad o tome govori Dijana Čuljak-Šelebaj, koja je – sad znamo – i sama Bosanka. Gospođa Čuljak-Šelebaj, skromna, kakvu je već Bog dao, svoje će bosanstvo pokazati tako tek kao obranu od vlastitog šovinizma: ostatak života, naime, ona je ipak samo Hrvatica.

Prije sedamnaest godina, recimo, u svibnju 1993, mlada se Hrvatica Dijana kao ratna reporterka HTV-a zatekla u Mostaru i snimila pred zgradom Ministarstva obrane HR Herceg Bosne dolazak grupe od trinaest bosanskih turista iz obližnje Vranice. “Ova je zgrada među Mostarcima poznata kao Vranica, inače, sjedište Zapovjedništva Armije BiH, i u njoj muslimanski ekstremisti drže zatočene hrvatske civile”, objasnila je u svom zanimljivom prilogu, nakon kojega je trinaest jednodnevnih gostiju iz Vranice netragom nestalo.

Istog ljeta, mlada je reporterka snimila i sjajan prilog o hotelskom naselju Heliodrom, u koji su se te vrele turističke sezone spuštale hiljade gostiju iz zapadnog Mostara i cijele Hercegovine. Kako je zemljacima bilo u tom atraktivnom turističkom naselju, govori i njen zaključak kako “mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj”.

– Koliki vam problem u Heliodromu, Gabeli, Dretelju i općenito u zapadnoj Hercegovini predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz Bosne i Hercegovine – pitala bi gospođica Čuljak – koji ništa ne troše, a zapravo zauzimaju mjesto na Heliodromu koje pritom nisu niti platili?

– Paaa… moje mišljenje je da oni nisu tolika šteta za turizam Herceg Bosne kako ih neki žele predstaviti – mucao bi Jadranko Prlić. – Naime, oni ipak nešto troše. I plaćaju puštanje iz logora.

Sedamnaest godina kasnije, eto, preživjeli jednodnevni gosti iz Heliodroma i Dretelja otkrili su i omiške plaže, zauzimaju tamo mjesta koja pritom nisu ni platili, i mnogi ne žele napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj.

Šovinizam Dijane Čuljak-Šelebaj ne bi, naravno, bio toliki problem da je samo njen. Ključni razlog njene mutave zbunjenosti nije, naime, samo njeno bosanskohercegovačko porijeklo, već i činjenica da ona tek naglas govori ono što hrvatski turistički neimari naglas misle. “Jednodnevni gosti iz Bosne i Hercegovine”, naime, ipak “predstavljaju problem”: oni zaista ne troše, zaista ne zauzimaju skupe apartmane i zaista zauzimaju besplatne plaže.

U hrvatskoj stručnoj terminologiji za takvog gosta postoji izraz “nekvalitetni gost”. Takozvani nekvalitetni gosti najveći su problem hrvatskog turizma, oni – shvatili ste – ništa ne troše, samo zauzimaju mjesta na plažama i pri tome su Bosanci, ali i Česi, Poljaci ili, recimo, Mađari.

Taj je šovinizam izravno izveden iz ratnog, pri čemu je primjer Dijane Čuljak-Šelebaj i njene iskrene brige za “zatočene hrvatske civile” zatočene od “muslimanskih ekstremista”, razvijene i usavršene u iskrenu brigu za hrvatske turističke kapacitete zauzete od jalovih jednodnevnih gostiju iz Bosne i Hercegovine – upravo laboratorijski precizan primjer. U osnovi se, naime, radi o istim antropološkim parametrima kakvim se izvan turističke sezone mjere općenito “nekvalitetni ljudi”, oni, dakle, koji imaju drugačije porijeklo ili boju kože, pa onim “kvalitetnima” jednako zauzimaju plaže kao i radna mjesta, bračne krevete ili hrvatsku državu.

Da nije tako, vidjeli bismo valjda Dijanu Čuljak iskreno zabrinutu i za turističke perspektive, na primjer, Dubrovnika.

– Koliki vam problem u Dubrovniku predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz luksuznih cruisera, ništa ne troše, ne zauzimanju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili?

To pitanje, međutim, nismo čuli, niti je dubrovački gradonačelnik morao mucati odgovarajući kako “gosti s luksuznih cruisera nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti”: ne samo da “ipak nešto troše”, odnosno “plaćaju parking” – pardon, vez u luci – već su, naprotiv, sâm strateški cilj dubrovačkog i hrvatskog turizma. Iako znamo odgovor, pravit ćemo se glupi i za potrebe eksperimenta tvrdoglavo inzistirati: nisu li i oni samo “jednodnevni gosti” koji – molim lijepo, postoje precizni podaci – ništa ne troše i samo zauzimaju mjesto na Stradunu, kojega pri tome nisu ni platili?

Točno, ali oni su Amerikanci, Francuzi, Englezi, Japanci, Nijemci, Šveđani, fini gosti u ukusnim havajskim košuljama koji ne mirišu na luk, naši prijatelji sa Zapada, ukratko – “kvalitetni turisti”. Kvalitetni gost, shvatili ste, u najkraćemu je onaj koji se iskrca iz cruisera, ništa ne potroši, ne zauzima apartman, zauzima zapravo samo mjesto na plaži koje pritom nije ni platio, i istog dana napusti “taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj”.

Eh, da, i najvažnije: nije Bosanac.

Hrvatski turistički šovinizam, nije mudro sumnjati, razbit će se na kraju – kao i svaki drugi – o istu glavu u kojoj kvasa. Jedna od karakteristika šovenske glave jest i ta da uvijek i bez greške prekasno shvati kako i sama lijepo uliježe u vlastitu definiciju “nekvalitetnog”. Rekao bi pastor Martin Niemöller, da je danas živ i da je Hrvat: “Kada su došli po muslimane, ja sam šutio jer nisam bio musliman; kada su došli po Bosance, ja sam šutio jer nisam bio Bosanac; kada su došli po nekvalitetne goste, ja sam šutio jer nisam bio gost; kada su došli po mene, nije bilo više nikog da se buni.”

Prema službenim podacima, naime, “nekvalitetni gosti” iz Bosne i Hercegovine ove će godine ostvariti u Dalmaciji nekih pola milijuna noćenja. Zna li se pak da u Dalmaciji živi milijun stanovnika, jednostavna matematika kaže da će ih oni u isto vrijeme ostvariti čak trista šezdeset pet milijuna, znači punih sedamsto puta više.

– Koliki vam problem u Omišu i općenito na južnom Jadranu predstavljaju sami Omišani i građani dalmatinskih gradova koji se samo spuste iz svojih stanova, ništa ne troše, ne zauzimanju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili – pitat će u ovo doba sljedeće godine Dijana Čuljak-Šelebaj.

– Paaa… moje mišljenje je da Hrvati nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti – mucat će gradonačelnik. – Naime, oni ipak nešto troše. Plaćaju porez.

Nezavisne novine, 25.08.2010.

Peščanik.net, 26.08.2010.