- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Kratka povijest Srbije XX stoljeća

1.

Osmog jula 1900. godine kralj Aleksandar Obrenović svečano je objavio da je zaprosio ruku Drage Lunjevice-Mašin. Tako je u Srbiji završilo devetnaesto stoljeće.

Javnost je bila šokirana odlukom kralja da se oženi dvanaest godina starijom dvorskom damom vlastite majke. Mama Natalija ga se iz Rusije odrekla, stari kralj Milan demonstrativno je otišao umrijeti u Beč, a ministar policije Đorđe Genčić mahao je Draginim švalerskim dosijeima, pa već sljedeće godine osramoćeni Aleksandar pokušava umiriti opoziciju i javnost Oktroiranim ustavom.

Te burne 1901. godine 28-godišnji Geca Kon, sin rabina iz poznate mađarske židovske obitelji i poslovođa u knjižari Arse Pajevića u Novom Sadu, dobio je srpsko državljanstvo i preselio u Beograd. U centru grada, u Knez Mihailovoj, otvara knjižaru koja će ubrzo postati kultno okupljalište beogradske intelektualne elite, od Branislava Nušića do Miloša Crnjanskog.

U Gecinoj knjižari dvije godine kasnije komentirat će se ubojstvo kralja Aleksandra i kraljice Drage, nekoliko stotina koraka istočnije. Srpski su kraljevi i bogataši tada, naime, još živjeli u gradu: na Dedinju – tada još Dediji ili Dedini, po „dedi“, šeihu, derviškom starješini – bili su tamo voćnjaci i vinogradi derviša beogradske tekije.

Gecu Kona politika, međutim, nije previše zanimala. Dok se na obližnjem dvoru kućila nova dinastija, na čelu s Petrom Karađorđevićem, oficirom i intelektualcem koji je preveo ogled Johna Stuarta Milla O slobodi, Geca Kon 1907. objavljuje prvi prijevod svoje kuće, Machiavellijevog Vladaoca, sa onim glasovitim riječima na 64. stranici: „Neka se vladalac, dakle, trudi samo da pobeđuje i da drži vlast, sredstva kojima će se služiti uvek će se smatrati časnima i biće hvaljena, jer se svetina zadobija uvek spoljnom stranom stvari i uspešnim ishodom poduhvata, a u svetu postoji samo gomila, dok manjina izlazi iz senke jedino onda kada većina ne zna na koga da se osloni.“

Tako je, sa Aleksandrom i Dragom, Petrom Prvim, Macchiaevellijem, jednom knjižarom u Knez Mihailovoj i dalekom pjesmom derviša s topčiderske Dedije, započelo dvadeseto stoljeće u Srbiji.

2.

Onih dana kad se u izlogu knjižare Gece Kona pojavio Machiavellijev Vladalac, u malom vojvođanskom selu Kumanu kraj Bečkereka, u obitelji Veselinovih rodio se sin. Dali su mu ime Jovan.

Geca Kon za života neće čuti za njega. Dok mladi Jovan bude završavao osnovnu školu, Kon će graditi svoj mali knjižarsko-izdavački imperij, izdavajući i do dvije stotine knjiga godišnje. Kad se gimnazijalac Jovan početkom dvadesetih učlanio u Komunističku partiju Jugoslavije, Geca Kon je već bio ugledni potpredsjednik udruženja srpskih knjižara.

Ne čelo Srbije u to vrijeme dolazi mladi Aleksandar Karađorđević, koji odlučuje sagraditi novi dvor. Još kao regent bio je opčinjen Dedinjem, „onim mestom više Topčidera, s pogledom na divnu i sočnu šumu na Košutnjaku, Rakovičku kotlinu, Kneževac i plavu Avalu, ceo Beograd, Zemun i modro pozađe Fruške gore“. Na Dedinju su poslije Prvog svjetskog rata već niknula prva privatna imanja uglednih beogradskih obitelji, od Ribnikarovih do Bajlonijevih. Do završetka Karađorđevićevog Belog dvora 1936, Dedinje će postati brdo moćnih i nedodirljivih – osam hiljada kuća bogatih industrijalaca, bankara, generala, trgovaca i političara niknut će u beogradskom „zabranjenom gradu“.

Komunistički aktivist Jovan Veselinov nije vidio novo Dedinje. Dok je Beli dvor završavan, Jovan je uhapšen u Sloveniji i od Suda za zaštitu države osuđen na petnaest godina robije. Geca Kon u to je vrijeme već bogat čovjek – vlasnik prve luksuzne limuzine u Beogradu, koju iznajmljuje čak i srpskoj vladi – ali nije preselio na kraljevsko brdo. Svoju je vilu sagradio u Dobračinoj ulici, a na Dedinju kupio lijep komad zemlje za svoje dvije sestre.

Sestre Gece Kona, međutim, nisu dočekale da tu sagrade dom: uskoro nakon okupacije beogradskim ulicama krenula je zloglasna dušegupka, a nove vlasti konfiscirale su cijelu Konovu imovinu. Izdavačko preduzeće Geca Kon A. D. postalo je njemačka propagadna kuća Südost, Geca Kon je ubijen na do danas nepoznatom mjestu, a cijela njegova obitelj strijeljana u Jabuci kod Pančeva u jesen 1941. Dok su Jabukom još odjekivali streljački plotuni, a Konovom vilom nacističke čizme, Jovan Veselinov bježao je iz zatvora u Sremskoj Mitrovici. Istoga tog dana u Požarevcu, u kući Svetozara i Stanislave Milošević, rodit će se sin. Dali su mu ime Slobodan.

3.

Nakon oslobođenja zemlje na Dedinje su stigli novi gospodari. Blatnjava je partizanska čizma ušla u predratne vile, vlasnici koji su preživjeli Sajmište po kratkom su postupku izbačeni i osuđeni kao kulaci, a na Dedinje su u dugačkoj koloni ujahali oslobodioci Đilas, Ranković, Tempo, Čolaković, Dapčević i ostali prvoborci revolucije. Na čelu kolone uz usku stazu dedinjsku jahao je, naravno, drug Tito, trijumfalno uselivši u Karađorđevićev Beli dvor.

Drug Jovan Veselinov nije bio u prvim redovima bitke za Dedinje, iako je brzo napredovao u komunističkoj hijerarhiji. S iskustvom djetinjstva u Banatu bio je u vladi NR Srbije ministar agrarne reforme, s iskustvom radnika u smederevskom Sartidu bio je ministar industrije, a s iskustvom partijskog sekretara Srema i predsjednik srpske vlade.

One godine kad se pričalo da je drug Veslinov u lovu kod sremskih Morovića iz puške ranio Edvarda Kardelja, mladi se požarevački gimnazijalac Slobodan Milošević upisao u Partiju. One godine kad je drug Veselinov postao predsjednik Narodne skupštine NR Srbije, otac mladog Požarevčanina ubio se iz pištolja. One pak godine kad je drug Veslinov postao član Izvršnog vijeća CK SK Srbije, u Smederevskoj Palanci, u kući Jocićevih, rodio se sin. Dali su mu ime Sreten.

Funkcija člana Izvršnog vijeća Centralnog komiteta spadala je već u funkcije na kojima nije pristojno nemati kuću na Dedinju. Kako su sve predratne vile već odavno bile zauzete, drugu Veselinovu država je poklonila lijepu parcelu u Tolstojevoj ulici. Vlasnici se neće previše buniti, u knjigama piše da su to dvije sestre nekakvog predratnog židovskog kulaka, vlasnika one izdavačke kuće što se sada zove Prosveta.

Mladi Požarevčanin Slobodan Milošević u međuvremenu je, kao i drug Veselinov, u gimnaziji postao član Partije. Otišao je na studij u Beograd i s najboljim ocjenama zavšio Pravni fakultet. One godine kad je drug Veselinov dobio parcelu u Tolstojevoj, ambiciozni se drug Slobodan vjenčao sa svojom drugaricom iz djetinjstva i dugogodišnjom djevojkom Mirjanom Marković.

4.

Početkom sedamdesetih na nacionaliziranoj parceli sestara Kon u Tolstojevoj ulici na Dedinju završena je velebna vila od 180 kvadrata. Radnici će na nju pričvrstiti plavu tablu s brojem 33, a radnici iz kamiona iskrcati stvari druga Jovana Veselinova i njegove žene Stanke, osebujne drugarice za koju se pričalo da ima više ljubavnika od Drage Mašin, i čijim je švalerskim dosijeom mahao Slobodan Penezić Krcun, snimivši je navodno u krevetu s mladim pjesnikom Matijom Bećkovićem.

U toj će vili drug Veselinov ispratiti na nebesko Dedinje svoje drugove iz lova, i Kardelja i Tita, pa i sam poći za njima 1982. godine. Tragovima druga Veselinova, tih će dana perspektivni partijski kadar Slobodan Milošević postati sekretar Socijalističkog saveza Srbije. Dvije godine kasnije, kad je Milošević došao na čelo Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda, dvadesetogodišnji Sreten Jocić iz Velike Krsne kraj Smederevske Palanke napustio je Jugoslaviju i sreću potražio u nizozemskom Amsterdamu.

Pet godina kasnije, 1989., možda onog dana kad je Dragan, sin druga Veselinova, gledao na televiziji Slobodana Miloševića kako na Gazimestanu najavljuje oružane bitke, došli su drugovi iz Partije i diskretno mu rekli kako bi trebao napustiti vilu. Obitelj druga Veselinova humano je preseljena na drugu lokaciju, u Tolstojevu 33 došli su bageri i teška mehanizacija, i uskoro je vila na adresi Tolstojeva 33 proširena na 326 kvadrata, a na uglove s Đonovićevom ulicom i Drajzerovim prolazom postavljene policijske stražarske kućice.

Kada su 1991. krenule Miloševićeve „oružane bitke“, on je bio na sigurnom: u rijetkim trenucima kad nije brinuo o ugroženom srpstvu, našao je vremena da potpiše otkup kuće u Tolstojevoj 33. Vilu je platio iz svog džepa, cijelih dvije hiljade njemačkih maraka. Uređenje je, da sve bude pošteno, platio narod.

5.

Nakon rata na Dedinje su stigli novi gospodari. Lakirana je talijanska cipela ušla u generalske vile, preživjeli revolucionari po kratkom su postupku isplaćeni u gotovini, a na Dedinje su u dugačkoj koloni ujahali prvoborci tranzicije, psi rata, ratni zločinci, profiteri genocida, novi ministri i novi generali. Na čelu kolone uz usku stazu dedinjsku jahao je, naravno, drug Milošević, trijumfalno uselivši u Titov Beli dvor.

Dok je drug Slobodan Milošević svoje imanje u Tolstojevoj širio na Užičku 34, plativši za nju cijelih devet hiljada maraka, mladi je Sreten Jocić širio vidike. U poslovnim krugovima poznatiji kao Joca Amsterdam, pričao je da je završio koledž za drago kamenje u Belgiji i koledž za obojeno kamenje u Bangkoku. Dok je drug Slobodan likvidirao svoje protivnike, Joca Amsterdam se bavio svojim. U vrijeme rata često se vraćao u Srbiju, stavljajući svoj poslovni ugled i međunarodne veze u službu nepravednim sankcijama izmrcvarene otadžbine. Dok je Joca svoju pomoć domovini širio od evropskog podzemlja sve do Južne Amerike, drug Milošević je širio svoje imanje na Dedinju. Godine 2000. svoj je skromni dom u Tolstojevoj 33 proširio za osamdeset ari Tolstojeve 31.

Tu, u svom dedinjskom dvorcu „s pogledom na divnu i sočnu šumu na Košutnjaku, Rakovičku kotlinu, Kneževac i plavu Avalu, ceo Beograd, Zemun i modro pozađe Fruške gore“, druga Miloševića će, blijedog poput Aleksandra Obrenovića one majske noći 1903, uhapsiti i ispratiti na međunarodni let za Nizozemsku.

Za drugom Slobodanom, iz velebnog kompleksa na Dedinju negdje u ruskim bespućima nestat će i cijela obitelj, baš kao Obrenovići stotinu godina ranije, i vila u Tolstojevoj ostat će prazna. Sljedeće, 2002. godine, baš u vrijeme kad je u Haagu otpočelo suđenje, Miloševiću će se pridružiti i Joca Amsterdam, uhapšen u Bugarskoj i izručen Nizozemskoj na izdržavanje zatvorske kazne zbog pokušaja ubojstva.

Nakon izdržane kazne, Joca Amsterdam je vraćen u Srbiju, koja ga je tražila zbog ubojstva Gorana Marjanovića zvanog Goksi Bombaš. U otadžbinu je stigao marta 2006, istog onog marta kad je u sheveningenskoj ćeliji umro drug Milošević.

6.

Koji mjesec kasnije Joca Amsterdam je platio tristo hiljada eura jamčevine, našao se na slobodi i postao nezaobilazna ikona beogradskog glamoura i noćnog života. I dan danas Beogradom se prepričava žurka koju je na splavu „Ambis“ priredio svom prijatelju Andriji Draškoviću kad je ovaj izašao iz zatvora u Sremskoj Mitrovici, onoj što još pamti mladog revolucionara Jovana Veselinova.

Dvije godine kasnije, početkom 2009. godine, Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam pojavit će se konačno pred beogradskim Okružnim sudom, i srpska će javnost saznati da nekada ugledni svjetski biznismen sada živi od mjesečnih prihoda od 600 eura. Na pitanje suca gdje živi, prijavit će adresu – Tolstojeva 33.

Nekako baš tih dana, u Agenciji za privatizaciju svečano su otvorene ponude za prodaju Izdavačke kuće Geca Kon A. D., danas poznatije kao Prosveta. Ponude za ostavštinu legendarnog beogradskog knjižara i izdavača dostavile su tvrtke Media II i konzorcij Zepter Book World, poznatog srpskog izdavača, u slobodno vrijeme proizvođača posuđa od nerđajućeg čelika. Iz razumljivih razloga, zahtjev potomaka obitelji Kon za povrat nacionalizirane imovine u Knez Mihajlovoj i na Dedinju nije razmatran. Umjesto toga, u isto vrijeme Vlada Republike Srbije donijela je odluku da se kultna knjižara Gece Kona u Knez Mihailovoj zaštiti kao spomenik kulture.

Joca Amsterdam je u međuvremenu uhapšen zbg ubojstva Ive Pukanića, a na glasine da za najam vile na parceli sestara Gece Kona u Tolstojevoj Miloševićevoj udovici plaća stotinu hiljada eura godišnje, njegov komšija i zajednički prijatelj Dragan Hadži Antić zvani Struja, nekadašnji Miloševićev guverner Politike i današnji stanar susjedne vile, bivše rezidencije ambasadora Etiopije, ovih je dana objasnio novinarima da gospodin Jocić ne plaća najam, već samo održava i brine o skupoj vili bivše dvorske dame.

Tako je, sa Slobodanom i Mirjanom, Jocom Amsterdamom, Filipom Cepterom, jednom knjižarom u Knez Mihailovoj i dalekom pjesmom sa splava Ambis, započelo dvadeset prvo stoljeće u Srbiji.

7.

Kažu da se i danas, za tihih noći, Dedinjem može čuti daleka pjesma derviša beogradske tekije. Ima ih i koji tvrde da to nisu derviši, nego da u pustoj kući Joce Amsterdama pjevaju Hadži Dragan Antić zvani Struja i Aca Lukas.

A duhovi proteklog stoljeća okupljaju se u podrumu kraljeve palače na Dediji, tu su i kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga, i Aleksandar Karađorđević i drug Tito, i drug Veselinov i drug Milošević, pa čitaju novine iz 1934, kada je započeta gradnja Belog dvora. Jedan od njih uzeo „Opštinske novine” iz tog doba, pa naglas čita: „U neposrednoj okolini Kraljevoga dvora ne sme se dopustiti podizanje privatnih zgrada, u koje se uz dobru kiriju mogu useljavati i osobe sa rđavim predumišljajima”.

Pa se svi smiju tako glasno da se čini da derviši pjevaju.

Samo stari Geca Kon i njegove sestre šute. Starcu je, kažu, uz glavu i danas Machiavellijev Vladalac, otvoren na 64. stranici: „Neka se vladalac, dakle, trudi samo da pobeđuje i da drži vlast, sredstva kojima će se služiti uvek će se smatrati časnima i biće hvaljena, jer se svetina zadobija uvek spoljnom stranom stvari i uspešnim ishodom poduhvata, a u svetu postoji samo gomila, dok manjina izlazi iz senke jedino onda kada većina ne zna na koga da se osloni.“

E- novine, 01.05.2009.

Peščanik.net, 04.05.2009.