Malo što je bez Nobelove nagrade za mir ostala šesnaestogodišnja pakistanska heroina Malala Yousafzai, nego je medalju i milijun dolara dobila nekakva međunarodna organizacija za zabranu kemijskog oružja, jedna od onih kakve svjetske sile osnuju kad svoje rashodovano naoružanje prodaju Arapima. Pa im nedostaje milijun da pokriju minus.

I sad su svi jako ljuti, kao da se dogodilo nešto upravo nezapamćeno. Kao da je Nobela za mir u ovom stoljeću – uz par časnih grešaka – ikad dobio netko tko se zaista borio za mir u svijetu.

Kad je to i kako zapravo počelo, ne zna se točno. Je li to bilo prije četrdeset godina, kad je Nobelovom medaljom za mir ovjenčan prepredni stari lisac Henry Kissinger, ili nekoliko godina kasnije, kad je Norveški Nobelov komitet počeo dijeliti nagrade za mir trenutačnim izraelskim premijerima i njihovim trenutačnim neprijateljima? Ili kad su u neka doba Nobelove nagrade za mir počeli dodijeljivati raznim komitetima Ujedinjenih naroda, raznoseći ih po uredima nebodera na East Riveru kao pizze, dodijelivši je na kraju i samim Ujedinjenim narodima, da je među sobom podijele kako znaju?

Ili možda – kad već spominjem UN – još davne 1945., kad je Nobelovu pizzu za mir dobio “otac Ujedinjenih naroda” Cordel Hull, američki državni sekretar što se proslavio pet-šest godina ranije, vrativši brod sa hiljadu židovskih izbjeglica natrag u Njemačku, gdje će gotovo trećina nestati u Holokaustu?

Kako bilo, Nobelova nagrada za mir još samo u anakronom nazivu podsjeća na svoju izvornu ambiciju – da se, naime, počaste pojedinci i organizacije posvećeni miru u svijetu. Odatle svi, sad već tradicionalni nesporazumi kad se u ovo doba godine objavljuje ime ili naziv laureata. Novinari, umjetnici i nezavisni intelektualci, svi redom tako popizde kad se objavi da je Norveški komitet nagradio Baracka Obamu ili nešto što se zove Europska unija, baš kao da se Nobelova nagrada za mir dodjeljuje onima posvećenima miru u svijetu.

Kako sam, naime, ja to shvatio, Nobelova nagrada za mir u osnovi se dodjeljuje gospodarima sila koje pokrenu manji svjetski rat, poubijaju dvije-tri manje azijske države i dovedu planet – ili barem onu njegovu bijedniju polutku – na rub kataklizme, a onda potpišu primirje, obično u nekom otmjenom pariškom hotelu, uz arhivski šampanjac i stroganoff od sibirske tigretine. Ako pak u blizini nema nekog ograničenog svjetskog rata, Nobela dijele humanitarnim organizacijama koje ti gospodari sila osnuju kad više ne mogu kontrolirati posljedice. Zadržavajući u njima, jasno, pravo veta.

Čisto iz zajebancije, valjalo bi recimo izbrojati hiljade nevinih žrtava koje su iza sebe ostavili dosadašnji dobitnici Nobelove nagrade za mir, svi oni američki predsjednici, europski diplomati, egipatski lideri, palestinski vođe, izraelski premijeri, južnoafrički ministri i ostali gospodari života oko pregovaračkih stolova u otmjenim pariškim hotelima. Ja sam stao na pola milijuna, vi nastavite.

Da je Adolf Hitler, recimo, bio samo malo manje lud, dovoljno dakle uračunljiv da koji mjesec prije izvjesnog poraza ponudi Amerikancima i Rusima primirje, u decembru 1944. ponosno bi u crnom fraku stajao na pozornici Nobelovog instituta u Oslu, pozirajući u društvu Roosevelta, Staljina i Churchilla, s Nobelovom medaljom za mir u rukama. Već u aprilu 1945., umjesto u berlinskom bunkeru s kapsulom cijankalija u džepu, “kontroverzni njemački kancelar i Nobelovac” – kako bi ga nazvali neki zapadnoeuropski intelektualci – sjedio bi u San Franciscu, među pedeset predsjednika i šefova vlada osnivača Ujedinjenih naroda, nakon čega bi se povukao iz politike, pa za pedesetak hiljada dolara po europskim i američkim sveučilištima držao predavanja iz mirovnih studija.

Vama ta stvar može izgledati apsurdno, ali – razmislite li bolje – zapravo je posve logična. Kad na svijetu ne bi bilo rata, kad bi svijet bio arkadija mira, ljubavi i bratstva među ljudima, kakvoga ga snatre nadobudna djeca i unuci cvijeća, kakvog bi smisla imala Nobelova nagrada za mir? Da bi pak u ovakvom nemirnom svijetu bilo mira – odnosno, preciznije, angažmana za mir – mora najprije biti rata. Što bi radio, čime bi se bavio Mahatma Gandi da nije bilo brutalne britanske kolonijalne vlasti s drvenim motkama? Eventualno bi bi u Londonu bio advokat za brakorazvodne parnice, dok zbog svojih osebujnih metoda ne bi bankrotirao i otvorio obiteljski lanac vegetarijanskih restorana.

Da je, međutim, bio malo pametniji, a malo manje bosonogi hipi, osnovao bi Gandi nekakvu Indijsku oslobodilačku frontu, pa pedeset godina ubijao engleske guvernere, otimao obitelji bogatih kolonijalnih gospodara, masakrirao djecu po bjelačkim gimnazijama i podmetao bombe u kina, pa negdje pedesetih sjeo s britanskim premijerom u separe nekog otmjenog hotela, naručio stroganoff od albino lavetine i potpisao povijesni Pariški mir. I iste godine, jasno, pokupio Nobelovu nagradu.

Ovako, golonog i bosoruk, Mahatma Gandi je bio nominiran čak pet puta, ali Nobelovu nagradu nikad nije dobio. Ako do sad i nije bilo jasno zašto, otkrivaju to komentari i analize zapadne štampe nakon diskvalifikacije male pakistanske heroine Malale Yousafzai: ona, naime – ako niste znali – svojom borbom za prava djevojčica i žena, uz dužno i duboko poštovanje, ipak samo generira postojeći konflikt. Baš kao i Gandi, koji je – jednako tvrdoglavo kao i oružani otpor – odbijao čekati da “sazriju historijske okolnosti”.

U takvom svijetu – u kojemu Nobelovu nagradu za mir imaju Kissinger, Peres, Arafat, Obama i drugi kreatori historije i njenih okolnosti, a ne Mahatma Gandi – mala će Malala bez Nobelovih milijun dolara biti mnogo bogatija.

U takvim historijskim okolnostima, nagrada za djevojke posvećene uspostavi mira u svijetu danas se ionako dodijeljuje na sasvim drugom mjestu.

Zove se još i Miss World.

 
Mladina, 19.10.2013.

Peščanik.net, 07.11.2013.