Desetog juna 1990. godine u Milanu, na sjeveru Italije, fudbalska reprezentacija Njemačke i reprezentacija njezinih najvećih konkurenata za vrh skupine D na četrnaestom po redu Svjetskom fudbalskom prvenstvu imali su podjednake razloge za radost i za tugu kao i fudbalska reprezentacija Njemačke i fudbalska reprezentacija njezinih najvećih konkurenata za vrh skupine D na devetnaestom po redu Svjetskom fudbalskom prvenstvu, dvadeset godina i tri dana kasnije, odnosno trinaestog juna 2010. godine, odnosno prekjučer, u Pretoriji i Durbanu, na sjeveru i istoku Južne Afrike. Razlozi za radost i za tugu su isti (pobjeda s četiri gola u mreži protivnika, odnosno poraz u prvoj utakmici na Svjetskom prvenstvu), a ponešto je ipak i drukčije. Reprezentacija Njemačke u junu 1990. godine još je zapravo bila reprezentacija Zapadne Njemačke jer će do ujedinjenja sa DDR-om doći tek četiri mjeseca kasnije. Najveći konkurent Njemačkoj za vrh skupine D u to je vrijeme bila reprezentacija Jugoslavije, još uvijek jedinstvene zemlje što se sastojala od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Dvadeset godina kasnije, najveći konkurent (ujedinjenoj, jednoj i jedinoj) Njemačkoj u skupini D je reprezentacija Srbije, teritorijalno najveće i najmnogoljudnije zemlje nastale raspadom Jugoslavije. I onda kao i sada, u prvoj utakmici skupine D Njemačka je pobijedila, zabivši protivniku četiri gola (onda Jugoslaviji, sada Australiji); Srbija je izgubila, kao i Jugoslavija prije dvadeset godina i tri dana, samo ne od Njemačke nego od Gane.

Bilo kako bilo, uoči drugog kola skupine D u Italiji 1990. godine, Zapadna Njemačka je imala upisanu jednu pobjedu, a Jugoslavija jedan poraz; Njemačka sada u Južnoj Africi ima upisanu jednu pobjedu, Srbija jedan poraz. U drugom kolu, međutim, tek će igrati jedna protiv druge. Njemačka i Srbija sastat će se, dakle, u drugom kolu skupine D, osamnaestog juna 2010. godine. Tada, za tri dana, osamnaestog juna 2010. godine, na travnjak stadiona Nelson Mandela Bay u Port Elizabethu istrčaće po svoj prilici i mladić rođen u Bosanskoj Gradišci nepunih petnaest mjeseci prije utakmice Njemačka-Jugoslavija u Milanu, u prvom kolu skupine D četrnaestog po redu Svjetskog fudbalskog prvenstva. Ako taj mladić (koji se, naravno, zove Marko Marin) istrči na travnjak za tri dana učiniće to u dresu fudbalske reprezentacije Njemačke. Marko Marin imao je, dakle, nepunih petnaest mjeseci onog junskog dana u kojem su njegovi roditelji Ranko i Borka pokraj televizora u rodnoj mu Bosanskoj Gradišci navijali za Jugoslaviju dok su Lothar Matthäus i ostale Švabe punile našu mrežu.

Ja sam kao trinaestogodišnjak tu istu utakmicu gledao na televiziji tek par stotina kilometara jugoistočnije. Nisam, naravno, znao da negdje na svijetu postoji Marko Marin. Vlastita imenica Marin, po onom što sam tada znao, u pravilu se odnosila na nečije ime, uz samo jedan znan mi izuzetak; Marin je bilo prezime jednog od narodnih heroja koji su u oktobru 1944. godine poginuli pri oslobađanju Travnika od Nijemaca i domaćih izdajnika. Svako je dijete u Travniku u to vrijeme znalo ta imena i prezimena: Petar Mećava, Dušan Košutić, Josip Mažar Šoša i Lazo Marin. Makar je od završetka Drugog svjetskog rata bilo već prošlo četrdeset pet godina, i te se junske noći 1990. godine u Jugoslaviji fudbalski poraz za mnoge doimao gorčim zbog činjenice da su na drugoj strani bili Nijemci.

Ako se sutra zarati, pjevao je tih dana Alen Islamović, aktuelna Bregovićeva pjevačka akvizicija, počinjući pjesmu “Ćiribiribela” i vapeći kasnije: “Ali, ako odem, ne zaboravi me/ Ćiribiribela, odoh u marine”. 1991. godine, kad stih “Ako se sutra zarati” više zapravo i nije zvučao bezazleno usprkos veseloj melodiji, Ranko i Borka Marin, zajedno sa sinom Markom, otišli su u Njemačku, u gastarbajtere, kad već nisu u marine. Nastavak priče je poznat, Marko Marin je počeo igrati fudbal u Frankfurtu, u nižerazrednom klubu iz kojeg je prešao u Eintracht, zatim je počeo igrati za Borusiju iz Mönchengladbacha i naposljetku za Werder. Prije malo više od dvije godine, 27. maja 2008. debitovao je za seniorsku njemačku fudbalsku reprezentaciju u meču protiv Bjelorusije.

Kad za tri dana na travnjak stadiona u Port Elizabethu u dresu njemačke reprezentacije istrči Marko Marin, u srpskom će dresu po svoj prilici istrčati momak stariji od njega stotinjak dana, još jedan Bosanac i Krajišnik, Neven Subotić, iz Banje Luke. Neven Subotić imao je, dakle, tačno osamnaest mjeseci onog junskog dana u kojem su njegovi roditelji Željko i Svetlana pokraj televizora u rodnoj mu Banjoj Luci navijali za Jugoslaviju dok su Lothar Matthäus i ostale Švabe punile našu mrežu.

Rat je već bio počeo kad su Željko i Svetlana Subotić, zajedno sa sinom Nevenom, otišli u Njemačku, a nekoliko godina kasnije i u Ameriku. Neven Subotić igrao je za američku nogometnu reprezentaciju u mlađim kategorijama, no kad se kao fudbaler vratio u Njemačku, potpisavši najprije za Mainz, a zatim i za Borusiju iz Dortmunda, odlučio je da kao senior nastupa za reprezentaciju Srbije. Prejučer, poslije poraza od Gane, Subotić je izjavio kako se nada da poraz u prvoj utakmici ne mora značiti ispadanje. Prisjetio se Ganine sudbine prije četiri godine kad je ova reprezentacija nakon poraza od Italije uspjela pobijediti Češku i SAD i proći dalje. Premlad je Subotić da bi se sjetio da je 1990. godine, Jugoslavija nakon poraza od (Zapadne) Njemačke, uspjela pobijediti Kolumbiju i Ujedinjene Arapske Emirate i proći dalje. Do propasti.

Za tri dana, Marko Marin će u dresu Njemačke igrati protiv Nevena Subotića u dresu Srbije. Život je, stvarno, čudo.

Oslobođenje, 15.06.2010.

Peščanik.net, 15.06.2010.