- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Moralni idiotizam?

Fotografije čitalaca, Ribar Gyula

Propovjedničkim se žarom diljem zemlje opetovano žaluje zbog toga što je “aktualna kriza prije svega moralna kriza, kriza vrijednosti”. Vapaj za “više morala” ne odjekuje samo crkvama, nego i Saborom, Pantovčakom, te, dakako, (gotovom svim) medijima (posebice pak onima koji pažljivo kultiviraju prešućivanje istine, ali i proliferiranje neistine). Pritom se u pravilu gubi iz vida notorna činjenica da zazivani “moral” ima posve različita (nerijetko suprotstavljena) značenja za brojne javnogovornike koji ga “jedva čekaju” – jasna više-manje svakome tko se snalazi u zadanoj terminologiji.

No, s onu stranu (društveno zadanoga) pluralizma moralnih intuicija, moralna prosudba ipak, i u posve elementarnim varijantama, potrebuje barem konsistentnost e da bi se uopće domašilo razinu jezika morala. A dospijevanje do ove, početne, razine priječi moralna i općenito i intelektualna (in)kompetencija prosuditelja kao i njihove česte – povijesno, socijalno ili svjetonazorski zadane – slijepe pjege. Među tim pjegama na lokalnoj je sceni – bez ikakve konkurencije – najčešća ona etnički određena, ometanje moralne spoznaje posljetkom etnoetičkoga pristupa realnosti.

Takvo temeljno stajalište nije određeno samo poimanjem etniciteta kao neupitnoga horizonta svake (pa, naravno, i moralne) spoznaje, nego, štoviše, postuliranjem “dane” (a po nosivoj pretpostavci homogene) etničke zajednice (njezine egzistencije, ali i interesa) kao prvorazrednoga moralnog kriterija po sebi. Riječju, ključno je stajalište ovakva pristupa posve jednostavno: ono što je dobro za našu etničku zajednicu ujedno je i moralno dobro (jer naša je zajednica – prema mjerodavnome samorazumijevanju, uglavnom izvedenome iz tradicije – zajednica dobrih). Primjeri (najčešće vjerojatno neosviještene) primjene ovakva interpretacijskoga obrasca u Hrvatskoj posljednjih dana doslovce sustižu jedan drugi;

Po povratku iz “srbijanskog sužanjstva” (razlozi zatvora su uglavnom javno prešućivani) transparentima dobrodošlice je dočekan “hrvatski branitelj Veljko Marić”. Dapače, policajci koji su ga preuzeli na granici ne samo da ga nisu prihvatili sukladno pravilima službe, nego su mu uslužno nosili kofere (!?). Svi su se bavili njegovim “martirijem” i patnjama obitelji koja ga je čekala, a “Jutarnji list” je čak objavio srceparajuću pripovijest o tomu kako dijeli ćeliju s donedavnim vukovarskim gradonačelnikom koji ga tješi i kuha mu kavu (poslije nekoliko dana list se je pokušao nekako ispraviti spomenuvši čak i neke – ne posve točne – detalje o zločinu, ali je to učinjeno u kontekstu – opet neprecizno navedenih – mogućnosti pomilovanja, koje je pak, umjesto u moralni postav, dovedeno u kontekst reciprociteta sa Srbijom). Predsjednica je države, naime, već dala do znanja da bi se mogla baviti i njegovim pomilovanjem (dva dana po dolasku u Hrvatsku), s time da je “na njemu da podnese zahtjev…ukoliko se to dogodi, njegov zahtjev će proći sve instance uključujući i Ministarstvo pravosuđa i naravno, Povjerenstvo za pomilovanje”. Svoj mogućoj žurbi unatoč, formalni problem je za sada u tomu što Predsjednica još nije formirala Povjerenstvo za pomilovanja, pa – računajući i one koji su pomilovanje tražili još od Josipovića, što on u posljednjim tjednima mandata nije htio potpisati – dvjestotinjak osoba čeka odluku o pomilovanju. No, to su, ipak, “obični slučajevi”; neovisno o “listi čekanja” i formalnoj proceduri lako je moguće da se preko reda riješi situacija heroja dana.

A riječ je o ubojici Petra Slijepčevića, (postarijega) civila (srpske nacionalnosti); ubojstvo se je dogodilo u Slijepčevićevoj kući, u selu Rastovac, općina Grubišno Polje, 31. listopada 1991, a Marić je osuđen (uglavnom) na osnovi svjedočenja suboraca, s time da se protiv njega vodi istraga i zbog drugih ubojstava i mučenja zarobljenika. Ma koliko dvojbi moglo postojati spram procesa u Beogradu (i zakona na osnovi kojega je proces vođen), činjenica je da Hrvatska do Marićeva uhićenja nije bila pokrenula postupak protiv njega (optužnica protiv Marića podignuta je u Osijeku gotovo tri mjeseca nakon početka sudskoga procesa za isto kazneno djelo u Beogradu). A primjena načela opće nadležnosti (univerzalne jurisdikcije) svakako nije nedopustiva kada je o ratnim zločinima riječ.

Prigodom Marićeva trijumfalnoga povratka dogodilo se je baš ono protiv čega se danomice buni značajan dio domaće javnosti, došlo je do eklatantnoga brkanja uloge žrtve i počinitelja. Jadikovke nad sudbinom Marića i njegovih nisu izgleda ostavile prostor nijednome mediju da propita sudbinu Slijepčevićeve udovice, eventualno ispita okolnosti zločina – sve ono što se u “običnim” slučajevima ubojstva rutinski (pa, nerijetko, i pretjerano) čini. I dok se hrvatski politički vrh (uključujući i predstavnike srpske manjine) takmiči u isticanju vlastitih zasluga u dovođenju Marića, o Jakovljeviću ni riječi (kao, uz put, ni o mogućnosti da se – kao cijena ovoga „uspjeha“ – procesuiranje tzv. kapetana Dragana nekako prepusti Srbiji).

Poučak prvi: etnoetika, insistirajući na dobru svojih, s lakoćom vidi (svoje) počinitelje kao žrtve, što čini zajednicu neosjetljivom na sudbine onih koji joj ne pripadaju, koji su, u najboljem slučaju, kolateralne žrtve nužne za opstanak nacije koja sebe doživljava neprijepornim povijesnim subjektom.

4. lipnja objavljeno je da su, “nakon dvodnevnog sastanka Povjerenstva Vlade Hrvatske za zatočene i nestale i Komisije za nestala lica u Srbiji”, (konačno) usuglasili popis nestalih stanovnika Hrvatske u ratu 1991.-1995. Na tom je popisu 1606 imena (od toga 930 etničkih Hrvata). Nakon što je godinama (uglavnom nejavno) sastavljan popis svih nestalih (jer, godinama porodice nestalih hrvatske nacionalnosti nisu pristajale da njihovi budu „na istome popisu s četnicima“), on je službeno objavljen tek pred kraj mandata Jadranke Kosor kao resorne ministrice, 2007, kada je postalo jasno koliko će teško – i dugotrajno – biti nastojanje da se pronađu ostaci nestalih (a već je bilo očito da zatočenih više nigdje nema – premda službeni naziv povjerenstva nije mijenjan).

No, i nakon tolikih godina, HTV je u Dnevniku 4. lipnja obznanila da “na zajedničkom popisu nestalih Hrvatska traži 930 osoba”, tj. samo one hrvatske nacionalnosti; Srbe će, valjda, prepustiti Srbiji – što im se, nekako, čini (etno)logičnim. U prilogu uz ovu TV glupost do riječi su došle samo porodice nestalih Hrvata, dok 42 posto nestalih Srba ostaje trajno na tamnoj strani HTV-ova mjeseca (a posebice podatak da srpska manjina, koja čini 4,36 posto pučanstva Hrvatske, traži 42 posto nestalih – razmjerno deset puta više od hrvatske etničke većine!).

Poučak drugi: etnoetiku ne zanima puk koji je osnova demokratskoga ustroja, nego samo pučanstvo s obzirom na podrijetlo (jer jedino ono, po pretpostavci, jamči etnički dane moralne kvalitete); Hrvat/ica u Australiji je, tako, “hrvatskome korpusu” bliži od susjeda/e srpske nacionalnosti – kojima je, zapravo, mjesto u Srbiji (ne samo u percepciji Ruže Tomašić, nego, barem implicitno, i u verziji “javne TV”).

Tema je (hrvatskoga) trenutka svakako pitanje o „braniteljima“, koji se nameću kao navlastita (moralna) kvintesencija nacije. Pritom se hotimice insistira na lažnome predstavljanju, jer država nije napadnuta da bi se branila, pa ni branitelja (više) nema, ostaju, u realnosti, bivši branitelji. Posvuda ih zovu veteranima, osim u Hrvatskoj, gdje im je stanje (permanentnoga) prezenta braniteljske funkcije zajamčeno i zakonima, ali i nazivom nadležnoga ministarstva. Nije pritom, naravno, uopće riječ o terminologijskim finesama – oni koji se (i dalje) smatraju braniteljima nastoje stvoriti društveno ozračje bitke koja traje – kao što su, nekada, branili zemlju od Jugoslavije, sada ju, navodno, brane od Jugoslavena (svakoga od 331, koliko ih je prema popisu). Pritom pjevaju pjesme u kojima se – tko zna zašto – ponovno obvezuju da će „život dati“, iako to, posve sigurno, nitko od njih ne traži (za razliku od malo tolerancije, ili, barem, pristojnoga ponašanja).

Pravi je posljedak „braniteljskih prosvjeda“ progresivna militarizacija društva, a to, ponajprije, znači izazivanje straha kod onih koji ne podržavaju zahtjeve da se kamperima sa Savske (koji, navodno, zastupaju svekoliko veteransku populaciju) osiguraju dodatne privilegije (vidi tekst od 8. siječnja) – ne samo materijalne, nego i političke naravi. No, još je važnije simultano opadanje razine javnoga raspravljanja, jer, kao što je znano, uniforme načelno baš ne promiču argumentaciju. Po strani od (uglavnom amaterskih) političkih pokušaja samih prosvjednika, ali i onih koji pomoću njih nastoje politički osnažiti, ključno je pitanje o opravdivosti socijalnih (i političkih) privilegija. Jer, uz svoje „sindikalne“ zahtjeve, prosvjednici sve češće iznose i zahtjeve koji se (uglavnom negativno) odnose na druge skupine u društvu (bivše partizane, umirovljenike s „druge strane“, nevladine organizacije, itd.) i time za sebe traže svojevrsnu (doduše, ipak unutarhrvatsku) univerzalnu jurisdikciju.

Ti zahtjevi odnose se upravo na kljaštrenje opsega (i, jasno, autonomije) javnoga polja zahtjevima da se, primjerice zabrani govor o „građanskome ratu“, da se, dapače, zabrani svako drugo označavanje rata do „domovinskoga“. Ali, kada se istovremeno traži obznana „registra agresora“ (izgleda, u paraleli s registrom branitelja) vidljiva je nedomišljenost čitava projekta. Jer, agresorski bi registar svakako obuhvatio velik broj (sadašnjih ili bivših) stanovnika Hrvatske (uostalom, ovi, „domaći“, i zanimaju inicijatore, a ne, npr., niški specijalci s kojima se više ne mogu obračunavati). A odatle bi se, horribile dictu, moglo pomisliti da je u devedesetima ipak bilo (i) elemenata građanskoga rata.

Koliko daleko može ići ovakva proizvodnja (nasilne) hegemonije u kulturi (za razliku od kulturne hegemonije) pogođeno ilustrira izvještaj s jednoga od „domoljubnih“ portala (drugi se mediji nisu baš zanimali za ovu glazbenu zgodu): „Pravo srpsko slavlje, prekinuli su branitelji pravaši pjesmom. Naime, u subotu, 6. lipnja, se u Petrinji održao Prvi festival ojkače kojeg je organiziralo Srpsko kulturno društvo Prosvjeta iz Zagreba dok ih je financirao sam grad Petrinja. Tamo su nastupila kulturna društva s područja Banovine, BiH, te iz Beograda. Pravaši su zbog ovog festivala te zbog nastupa ‘četnika preobučenih u narodne nošnje’ izrazili svoje negodovanje u Hrvatskoj stranci prava. No nisu stali samo na statusu. Branitelji pravaši uletjeli su na festival i prekinuli ojkače pjesmom ‘Oj Hrvatska mati’”.

Ozbiljnost stalnoga nametanja “braniteljskoga” (moralnoga, ali i političkog) autoriteta pokazuje se – čak i jasnije no u sužavanju prostora slobode javnosti – u preplašenim reakcijama policije suočene s nezakonitim postupcima ovih prosvjednika. Vjerojatno i zbog halabuke u povodu navodnoga „policijskog nasilja nad stopostotnim invalidima“ ostavljeno je po strani logično pitanje o razlozima izostale intervencije policije nakon općeopasne radnje (prema mišljenju svih, osim Milanovića) koju su izvršili branitelji „branitelja“ na Markovu trgu, blokirajući Savsku ulicu opremljeni plinskim bocama. Ipak, vrhunac tragikomičnoga (ne)djelovanja ustrašene policije zbio se je u petak, 29. svibnja, kada je policija, zaustavljajući promet, pratila (neprijavljenu) procesiju iz Savske sve do Markova trga i tako sudionicima procesije (koji, kako kaže Karamarko, prema definiciji ne mogu biti huligani) omogućila probijanje barikada (koje je, dosta šlampavo, postavila – valjda – ista policija). Doista nije uobičajeno da za policiju važi (perverzno interpretirano) pravilo: „Neka ti ne zna ljevica što radi desnica“ (Mt 6, 3-4), no pod pritiskom jakoga emocionalnog naboja i institucije se povijaju (skupa s barikadama).

Poučak treći: ma koliko izvorno insistirala na etničkoj homogenosti, etnoetika postulira trajnu privilegiranu moralnu (i svaku drugu) poziciju onima koji su se žrtvovali za (etničku) zajednicu (a ne za političku, zato se rat i zove „domovinski“, a ne rat za Republiku Hrvatsku). Time, doduše, dovodi u pitanje jednakost moralnih subjekata, slobodu javnoga govora i ravnopravnost u zajednici, ali sadržajne su odrednice ionako važnije od formalnih. Jer, ako je uopće moguće tvrditi da postoji biće određeno kao „dobar Hrvat“ (znatno rjeđe Hrvatica), nužna je mogućnost egzistencije boljih (pa i najboljih) među Hrvatima.

Udruga koja se naziva Viteško alkarsko društvo godinama ne uspijeva pokazati se iole doraslom svojemu viteškom nazivu. Najbolje se je to vidjelo u reakciji na javni prosvjed protiv članstva Mirka Norca u udruzi koja bi da uživa ne samo izdašnu financijsku, nego i neupitnu simboličku podršku državnih vlasti. Rečena se reakcija svodi na to da osuđeni ratni zločinac Mirko Norac nije počasni nego (valjda obični) član skupštine Društva. Premda je Mirko Norac posljednjih desetak godina više puta nazivan počasnim članom u raznim medijima – a alkarsko društvo nije na to reagiralo – njegovo je sada obznanjeno “obično” članstvo možda i još veći moralni skandal. Jer, ono znači da je Norac ovlašten sudjelovati u svakidašnjemu radu Društva (pa, i u upravljanju njime). Očito, Društvo u cjelini smatra da se osuđeni ratni zločinac – ubijanjem civila, uz ostalo – nije ponašao “nečasno” (u smislu Statuta). Takvo društvo nedvojbeno može biti organizatorom turističkih atrakcija (za neupućene ili nemoralne), ali doista ne odgovara ni tradicionalnome niti svakidašnjem razumijevanju odrednice viteštvo.

Poučak četvrti; teško je očekivati da će sinjsko alkarsko društvo (kao i politički i crkveni podržavatelji njegove aktivnosti) uskoro shvatiti moralnu nedopustivost svojega sadašnjeg postupka, jer očito prihvaćaju etnoetička načela prema kojima “naši vitezovi“ baš i ne moraju biti “bez straha i mane”, dostatno je da su – naši. Drukčije rečeno, pođe li se od toga su naši ujedno i moralni, činjenice se naprosto neće uzimati u obzir drukčije do kao “neprijateljsku promičbu”.

“Hrvatsko nacionalno etičko sudište” posljednjih je mjeseci obnarodovalo nekoliko “etičkih optužbi”, zorno pokazujući stupanj moralne konfuzije u domaćoj javnosti. Jer, ponajprije, etika je filozofija, teorija, jezik morala, dakle etička bi se optužba (ako sintagma opće ima smisla) trebala odnositi na djela iz teorije morala. Autori su optužbi, vjerojatno, mislili na moralne optužbe, no njihova je drastična neobrazovanost unaprijed – za svakoga iole pismenog – dezavuirala (nacionalno) ambiciozne uratke. U nakani da nastave tradiciju Russellova (odnosno Russell-Sartreova) sudišta oni su, međutim, falsificirali izvornu nakanu. U originalu se je – od sredine šezdesetih na dalje – radilo o sudištu odozdo, moralnoj osudi koju su građani izricali državama, dapače supersilama. U Hrvatskoj potvori riječ je o (višestruko privilegiranim) građanima koji osuđuju (“etički”!?) druge građane, od kojih barem neki imaju manje javnog utjecaja (da se o moći i ne govori) od (navodno alternativnih) presuditelja. Presude završavaju proglašenjem neke osobe “nepoželjnom u Republici Hrvatskoj” i to “zbog teške povrede hrvatskih nacionalnih interesa” (koji su, valjda samorazumljivo, identični s moralnim vrijednostima). Formula kojom se iz međunarodne, posebice diplomatske tradicije uvodi persona non grata u unutrašnje odnose jednoga društva također upućuje u najmanju ruku na pojmovnu nesklapnost “sudišta”.

“Etički” krimen u dokumentima ovoga pustopašnog sudišta obuhvaća, primjerice, kritiziranje hrvatske predsjednice zbog toga što u “inauguracijskom govoru nije spomenula antifašizam”, prosvjed protiv “puštanja Mirka Norca iz zatvora nakon odsluženja više od dvije trećine kazne”, to što “etički optužena osoba “ima obraza živjeti u zemlji koju napada i u kojoj je podržavaju oni koji misle kao ona”, i sl. Ovakvi nepismeni ispadi iz elementarne intelektualne razine (da se moralnoj i ne govori) realno otežavaju iole suvislu javnu komunikaciju.

Slično je to zakašnjelim pozivanjima na lustraciju bez elementarnoga poznavanja značenja pojma, a s ciljem da se eliminira “njihove”, jer “našima” vezu s UDB-om mogu pripisati “samo udbaši”. Pritom se ne polaže račun o zakašnjenju te aktivnosti, niti se izriče osuda pervertirane etničke lustracije koja je u devedesetima nedvojbeno bila na djelu. Nije bila moguća lustraciju u devedesetima, već i zbog biografije Franje Tuđmana, Janka Bobetka i Jože Manolića, koji su bili uz partiju kad je ubijala 1945., no ne i kada je hapsila 1971./72., a lustracija za one iz devedesetih opet nema puno smisla jer se ne uspijeva odgovarajuće tretirati čak ni one koji su se bjelodano ogriješili o zakon. Zbog svega je ovoga moguće da djeca visokih partijskih funkcionara iz razdoblja najgorega terora poslije 1945. hladnokrvno govore protiv “djece komunizma”, negdašnji partijski funkcionari (i prišipetlje) sjede u etičkome sudištu”, jugoslavenski akademici osuđuju (današnje) “jugoslavenčine”, itd.

Poučak peti: identificiranje nacionalnih interesa s moralnim vrijednostima dovodi do (zapravo političkoga) progona onih koji imaju drukčije stajalište, koji ne pripadaju (valjda: etičkome) mainstreamu. To je identificiranje utemeljeno u uvjerenju da su svi koji nisu konformni zadanome modelu mišljenja, govora i postupanja – naprosto izdajice.

Etnoetički žargon kompromitira – i, u mnogome, destruira – svaku mogućnost intelektualno obvezatnoga moralnog suđenja. Ponajprije, on ukida nužno poopćivost argumentacije (jer na “naše” se moralne i ine obveze uglavnom ne odnose) i zato je od postmoderne u hrvatskome javnom diskursu (objeručke) prihvaćeno tek: anything goes. Tako je onda, recimo, moguće i:

– da oni koji, već unaprijed, osuđuju “šatoraše” zbog toga što će prestati prosvjedovati kada “njihovi dođu na vlast” nisu primijetili (uza sve, velike, razlike) metodički slično postupanje “plenumaša” s Filozofskoga fakulteta i, posebice, tzv. sindikata “Akademska solidarnost” (usp. test od 19. srpnja 2013.);

– da oni koji se bore pod parolom “Nećete bez naroda” organiziraju navodni “referendum o referendumu”, koji traži pučko odlučivanje o važnim (ali, ipak, tehničkim) elementima referenduma, dok bitno pitanje (teme o kojima se na referendumu ne bi smjelo odlučivati) ostavljaju Saboru (njihov oponent, novokomponirani šeširaš, smatra pak, quasi-aristokratski, opasnim odveć gnjaviti obvezama odlučivanja one koji su “u znatnom postotku budale, slijepi nacionalisti”);

– da suvremeni antifašisti smatraju istinitim da se “antifašizam zasniva na toleranciji i otvorenosti prema drugima i drugačijima te je kao takav opreka nacifašizmu”. Pritom se, valjda, zaboravlja da bi izvornim antifašistima stav najzagriženijih aktivista udruge “U ime obitelji” o pravima homoseksualaca (kako se je tada govorilo) djelovao neprihvatljivo („trulo“) liberalnim – baš kao i pozicija radikalnih hačeespeovaca spram demokracije;

– da političar, optužen za neodgovorno trošenje novca na promičbeni film koji nikada nije bio prikazan, na optužbu elegantno odgovara: “u cijeni je bila samo izrada, ne i prikazivanje filma”.

Riječju, etnoetički sindrom bjelodano loše djeluje na javno zdravlje, tj. zdravlje javnosti. Izljušti li ga se analitički iz etničke ovojnice (koju tako energično zadržava kao svojevrstan kategorijalni pokrivač), ostaje, naime, nešto što opasno sliči – moralnome idiotizmu.

Banka, 12.06.2015.

Peščanik.net, 13.06.2015.