„Kakav nedostatak stida!“ s izrazom gađenja na licu dobacuje postariji gospodin. „Pojaviti se na konferenciji za novinare onako oskudno odjeveni. I to obojica. Sramota!“

Nešto mlađi sugovornik gleda ga podozrivo, pomišlja da čičica možda nije pri sebi, no ne može odoljeti da ne upita:

„Košulje, odijela, kravate… to je vama oskudno?“ „Dakako da je oskudno. Pa nisu konferencije za štampu mjesta gdje bi se ljudi smjeli ponašati vulgarno. Kao da su u disku, ili na plaži, da ne upotrijebim teže usporedbe. Nekog reda valjda mora biti.“ „A u što su, po vašem mišljenju, gospoda trebala biti odjevena?“ „Kakvo je to pitanje? Pa u mrtvačke kovčege, razumije se…“

Doista, zašto su se Vladimir Šeks i Ivan Jarnjak na konferenciji za novinare u ponedjeljak pojavili bez ljesova? U hitnji su ih jednostavno zaboravili navući ili su svjesno odlučili skandalizirati javnost? Što se krije iza tog nesvakidašnjeg postupka? Puka indolencija ili drska provokacija?

Jedan dio nazočnih bio je istinski konsterniran, mada su već imali prilike svjedočiti sličnim ekscesima. Čim ljeto zakuca na vrata hrvatski političarski živalj počne se ponašati prostački ležerno. Te žuljaju ih lakirane hrastove daske, te znoje se u plišem obloženom ležištu, te imaju smanjenu mogućnost kretanja, te grebu ih vijci i rubovi izrezbarenog križa, te ventilacija unutar lijesa nije najbolje riješena… uopće, malo im treba da zaborave na obzire, opuste se i usvoje navade onih bestidnih turista što gologuzi zalaze u crkve i obilaze katolička svetišta. Sasvim je moguće da su Vladimir Šeks i Ivan Jarnjak podlegli takvim porivima.

„Ja ću bogami danas nastupiti bez kovčega, pa što bilo da bilo“, možda je kazao Šeks. „Misliš da bismo to smjeli?“ upitao je Jarnjak, premda je jednom nogom već bio zakoračio u lijes. „A zašto ne bismo smjeli?“ „Što ja znam, zbunit ćemo ljude. Netko bi mogao pomisliti da nismo politički mrtvi.“ „Boli me neka stvar što će tko pomisliti.“ „Koja to stvar, Vladimire?“ „Ne pravi se lud, Ivane. Ona koju obično koristim kao zamjenu za savjest.“

Dvojica prvaka HDZ-a u furioznom istupu, znalački gestikulirajući pred kamerama, objasnili su prisutnima na konferenciji za novinare kako je njihova stranka izložena bestijalnim napadima i sumanutim optužbama da zloupotrebljava policiju za političke obračune. Sve je to dio opakog terorističkog plana Ante Nobila, odvjetnika Damira Polančeca, kazali su, koji priprema „niz političkih atentata“ na članove vrhuške vladajuće partije, uključujući gospođu premijerku. Tvrdnja da bi partija na vlasti, uključujući gospođu premijerku, koristila organe državne represije u političkoj borbi toliko je bolesna i podla da je ne želimo ni komentirati, rekli su Jarnjak i Šeks.

„Kakav nedostatak srama!“ ponovo mrzovoljno sikće stariji gospodin. „Govore to mrtvi hladni, a kovčege su ostavili kod kuće. Strašno! Mislim, svatko ima pravo pričati što hoće, ja s tim nemam nikakvih problema, ali krajnje je nepristojno da nam mrtvaci defiliraju javnom scenom bez doličnoga pokrova. Pa kamo će nas takvo ponašanje odvesti? Vodi li ovdje itko računa o javnome moralu?“

„Ne čini vam se da ste malo previše konzervativni u pogledu odijevanja?“ provocira ga mlađi sugovornik. „Dok vas slušam, podsjećate me na onog zadrtog popa iz Vodnjana.“

„Čujte, mladiću, ja možda jesam staromodan, ali ne bih rekao da sam zatucan. Na primjer, kupaće gaće u crkvi uopće me ne uzrujavaju, tim prije što je i onaj na križu uvijek razgolićen. Ovdje se radi o nečemu drugom. Zar vam se ne čini da je razodjeveni leš koji dijeli političke lekcije živima – i pritom skriva svoj identitet pokojnika – nešto mnogo gore od golih sisa u zagrebačkoj prvostolnici?“

„A baš ste sigurni da se radi o leševima?“

„Prilično siguran. Polazim od toga da bi u iole pristojnoj zemlji, koja je prihvatila minimalne standarde demokratske kulture, i Šeks i Jarnjak bili trajno politički upokojeni. A budući da ne želim dovesti u pitanje cjelokupnu Hrvatsku i njene demokratske potencijale, pošto se ovdje lako lijepe protudržavne etikete, razumno je pretpostaviti da je riječ o političkim mrtvacima.“

„Ipak, oni istupaju u ime kompletne vladajuće stranke, i to da upozore kako se sprema ‘niz političkih atentata’ na njene čelnike?“

„Utoliko više su se trebali pojaviti u mrtvačkim kovčezima, kako i dolikuje kadaverima njihova ugleda i formata. Tada bi izazivali određeno poštovanje: evo, to su ljudi kojima je puna kapsa svega! Uostalom, nije li malčice blesavo da nas preminuli straše atentatima? Ako ima ikakvih problema s ‘političkim atentatima’ na članove vrhuške HDZ-a, onda nevolja ne može biti u tome što se oni eventualno pripremaju, nego što već nisu obavljeni.“

„Gospoda bi se tu s vama teško složila.“

„Naravna stvar. No nije dobro previđati izravnost upućenih poruka. A one imaju formu, da oprostite, prcanja u glavu. Priznat ćete kako je krajnje neobično da Polančec optuži partiju na vlasti zbog korištenja policije u političke svrhe, a stranka u protunapad pošalje upravo one figure koje su oličenje političke zloupotrebe represivnog državnog aparata.“

„Zbog čega su oni takvo oličenje?“

„Zato jer su, prije nego ih je smrt opravdano pokosila, obojica djelovali kao ordinarni politički zločinci. Želite da vam to pobliže objasnim?“

„Objasnite.“

„Kao Tuđmanov državni tužilac, Vladimir Šeks je tražio zabrane nezavisnih listova, podizao optužnice protiv novinara i legitimirao ratne zločine. Svojem tadašnjem zamjeniku Tihomiru Rubeši, recimo, naredio je da obustavi progon Merčepovih ubojica, iako su ovi nastrijelili i 12-godišnju djevojčicu. U Osijeku je, kao šef Kriznog štaba Slavonije, amenovao Glavaševe likvidacije srpskih civila, a poslije na suđenju branio partnera i lagao da o tome ništa ne zna. U međuvremenu, modelirao je Ustav prema potrebama HDZ-a, sročio zakon o zaštiti državnoga poglavara i mnoge druge totalitarne akte, vedrio i oblačio u pravosuđu, dirigirao sudskim presudama… Čak je i Polančecu unaprijed rekao koliko ga godina zatvora čeka.“

„A Jarnjak?“

„Ivan Jarnjak je kao Tuđmanov ministar policije potpisivao naloge za prisluškivanja novinara i opozicijski nastrojenih intelektualaca. Stotinu i dvanaest novinara u vrijeme njegova mandata bilo je pod ‘operativnim obradama’, tretirani su kao potencijalni teroristi, agenti su ih uhodili i snimali njihove telefonske razgovore, a onda zavodili saznanja i građu za difamacije u tajne dosjee…“

„Poslije je tvrdio da se strogo držao zakona.“

„Dakako, i plinske su komore bile na isti način zakonite. Ali kad nakon te višegodišnje bijedne aktivnosti Ivan Jarnjak danas, zajedno sa Šeksom, optužuje bilo koga za pripreme ‘političkih atentata’, ili pak zapjenjeno lamentira kako je s njegovom strankom i demokratskom orijentacijom nespojiva zloupotreba policije u političkim okršajima – a osobno je nalagao prisluškivanja političkih protivnika – onda to može proći samo uz poštivanje elementarnih normi bontona, u cilju kakve-takve zaštite javnog morala.“

„Koje su to norme?“

„Pravila lijepog ponašanja nalažu da se mrtvaci, ukoliko se već ne mogu smiriti u grobu, suzdrže od pojavljivanja u javnosti bez urednoga lijesa. Ako su k tome demokršćani, ugravirani križ je takoreći nužan.“

„Oprostite, ali moram pitati još jednom – zašto ste tako sigurni da su dotična gospoda mrtvi?“

„Eto, mladiću, i vas su zavarali… Nagriza li vas crv sumnje, možda bi bilo dobro da razmislite i o vlastitome stanju.“

„Samo primjećujem da djeluju dosta živahno…“

„Nemojte da vas dojam zbuni. Zar vi mislite da bi u jednoj normalnoj demokratskoj zemlji – ili da budem patetičan: u jednome slobodnom društvu – tužilac koji je zatirao slobodu govora i podupirao ratne zločine, te ministar policije koji je naređivao prisluškivanja novinara, mogli biti išta drugo do politički pokojnici?“

„Koliko vas uspijevam pratiti, vaša logika je slijedeća – ili su Šeks i Jarnjak politički mrtvaci, ili Hrvatska nije normalna zemlja, niti je hrvatsko društvo slobodno?“

„Ispravno, mladiću. Treća opcija ne postoji.“

„U tom slučaju moje pitanje glasi: Što ako se radi o ovome drugom?“

„U tom slučaju ste postavili pogrešno pitanje.“

„A koje bi bilo ispravno?“

„Ima li demokracije u masovnoj grobnici?“

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 04.06.2011.

Peščanik.net, 06.06.2011.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)