Kako smo uopće živi dočekali dvadeset prvo stoljeće? – pomislio sam ove subote, gledajući Hrvate kako na parkiralištima velikih tržnih centara trpaju u automobile zalihe tjestenine, gajbe vode, baterijske lampe, agregate, lopate, kompase i lovačke puške, sve dakle što je čovjeku potrebno da preživi ciklonu Jakob, tradicionalnu ljetnu Oluju Stoljeća.

Kako su naši djedovi preživjeli vremena kad oluje nisu imale ime, pa nisu znali razlikovati smrtonosnu od katastrofalne? Kad nije bilo hidrometeoroloških službi, centara za uzbunjivanje, ureda za upravljanje u hitnim situacijama, kriznih štabova i Meteoalarma da ih pravovremeno upozore na ciklone i anticiklone?

Kako su, jebemti, preživjeli vremena – ili je bolje reći nevremena? – kad nije bilo medija, da ih upute što raditi kad zamrači nebo na zapadu: koje je statički najsigurnije mjesto u kući, što moraju imati u ostavi, kako od kauča i bojlera napraviti splav, kojim parametrima među preživjelima u skloništu izabrati najslabiju kariku, onoga dakle kojega je u krajnjoj nuždi etički prihvatljivo pojesti? I koja pozicija ljudskog mesa ima najveću nutricionističku vrijednost?

O tome sam, eto, razmišljao gledajući pomahnitale Hrvate kako parkiraju automobile u javne garaže i stubištima nebodera – lift je, kako smo naučili, u oluji smrtonosna klopka – tegle vreće brašna. Danima su novine s naslovnica zavijale opću opasnost, najavljujući sa zapada strašnu, razarajuću ciklonu, iznimno rijedak meteorološki fenomen kad se spoje dvoje najpodmuklijih prirodnih ubojica – vjetar i kiša. Tko to nije doživio, tko nije gledao kad istovremeno puše vjetar i pada kiša, taj nije smrti u oči pogledao.

A naši djedovi, nerazumne budale, samo bi opsovali u bradu i sjeli u kuću, čekajući da nevrijeme prođe. Bog valjda čuva luđake, što li, tek prošlo je preko njihovih glava stotine takvih oluja stoljeća, a njima ništa. U svakoj su toj kocki sa životom bez greške dobijali ajnc.


Oluja stoljeća

Blagoslovljena neka je biologija što nas je namjestila u dvadeset prvo stoljeće! Nema te kataklizme i apokalipse, nema te oluje, vulkana, meteora, virusa, tektonske ploče i terorističke mreže koja nas može iznenaditi. Par dana prije Oluje Stoljeća, recimo, Barack Obama – šef svjetske službe za uzbunjivanje – upozorio je Amerikance i zapadne saveznike kako im prijeti napad zloglasne Al-Qaide.

Ne zna se gdje će i kad će udariti, ne zna se ni kako i čime, ali zna se da hoće. Alarm traje do 31. kolovoza, i do tada nam je biti na najvećem oprezu, opskrbiti se zalihama za slučaj nuklarnog rata, prijaviti nadležnima svakoga tko se neobično ponaša ili neobično zove, i svakako izbjegavati letjeti u arapske zemlje. Barem ne putničkim avionima.

Do tada – do 31. kolovoza – već će meteorološke, obavještajne i druge svjetske službe uzbunjivanja otkriti novu smrtonosnu prijetnju za čovječanstvo, a novine nas na vrijeme upozoriti na najnoviji armagedon. Kao što su nas u međuvremenu, prije par dana, novine upozorile na novi soj virusa ptičje gripe što se pojavio u Kini, najsmrtonosniji do sad.

I kao što su nas mjesec dana ranije iz Novog Zelanda upozorili na smrtonosnu svjetsku najezdu štakora, koji se zbog globalnog zagrijavanja razmnožavaju tako brzo da će nas najkasnije do kraja godine žive pojesti, sve do posljednjega. I kao što su nas točno mjesec dana ranije iz američkog Ureda za praćenje spolno prenosivih bolesti upozorili na novu vrstu gonoreje, mutiranu nekakvu bakteriju otkrivenu u Japanu, agresivniju i opasniju od AIDS-a. I kao što su nas točno mjesec dana ranije novine upozorile na novi virus što se pojavio na Bliskom istoku, sličan SARS-u, samo neusporedivo smrtonosniji.

Ne prođe tako tjedan, a da novine masnim naslovima ne oglase opću mobilizaciju pučanstva zbog novog mutiranog virusa, najsmrtonosnijeg što su ga znanstvenici ikad vidjeli, katastrofalnog potresa i tsunamija, erupcije uspavanog vulkana, općeg napada Al-Kaide, tradicionalne Oluje Stoljeća ili pak golemog meteora što će prohujati tik kraj Zemlje.

“Svijetu prijeti smrtonosni meteor veličine Teksasa, što će proći tako blizu Zemlje da se građani pozivaju izbjegavati planinske vrhove i vidikovce na neboderima!”, objave onda svjetski mediji u rubrici “Svijetu prijeti…”, redovnoj dnevnoj rubrici na naslovnici, u kojoj se građani blagovremeno upozoravaju na meteore-ubojice i slične kataklizme.


Sudar kontinenata

Moj favorit svakako je senzacionalna vijest koju su prije nekih mjesec i pol prenijele sve svjetske novine, o otkriću geologa sa sveučilišta u Melbourneu, koji su kraj portugalske obale uočili novu zonu podvlačenja tektonskih ploča, prve znakove približavanja američkog i europskog kontinenta u obliku takozvane embrijske subdukcijske zone.

“Svijetu prijeti sudar kontinenata!”, objavili su svjetski mediji uz detaljni opis kraja svijeta kakvog poznajemo, podučavajući građane koje je u trenutku kolizije embrijske subdukcijske zone statički najsigurnije mjesto u kući, što moraju imati u ostavi, kojim parametrima među preživjelima izabrati najslabiju kariku, i kako od dječjeg bazena na napuhavanje napraviti praktičan zračni jastuk za slučaj sudara kontinenata.

Stanovnici Europe i Amerike, neka je vječna hvala odgovornim medijima i njihovim odgovornim urednicima, upozoreni su na vrijeme: dvije će se divovske kontinentalne mase sudariti, naime, za otprilike dvjesto dvadeset milijuna godina, koji tjedan gore-dolje. Dvjesto dvadeset milijuna godina, istina, može izgledati iznimno kratko vrijeme, ali uz budne medije još uvijek ga ima dovoljno da građani dva jureća kontinenta pripreme sve za katastrofalni sudar.

Sljedećih dvjesto dvadeset milijuna godina svijet će tako biti paraliziran od straha, povremeno – tek da se ne opusti – uspaničen pandemijom kravljeg ludila, mišje groznice, ptičje gripe, svinjske kuge, ljudske gluposti ili nekog drugog smrtonosnog virusa, korejskim nuklearnim glavama, arapskim teroristima, potresima, vulkanima ili najstrašnijom od sviju prirodnih katastrofa – vjetrom s kišom.

Do tada – do 220002013. godine – već će meteorološke, obavještajne i druge svjetske službe uzbunjivanja otkriti novu smrtonosnu prijetnju za čovječanstvo. Ništa nas neće iznenaditi. Ubiti možda, pače, sigurno. Ali ne i iznenaditi.

 
Slobodna Dalmacija, 12.08.2013.

Peščanik.net, 13.08.2013.