- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Noplizi u Bosni

Zvao me davno jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, vratio se Bobi iz Afrike u Sarajevo pa priča Rudiju kako je bio na safariju. “Bio si na safariju?”, razrogačio Rudi oči. “Aha”, nadmeno će Bobi. “I?”, nestrpljivo će Rudi. “Jesi ulovio štogod?” “Jašta”, odgovorio mu ovaj, “tri nosoroga, dva lava, pet-šes’ antilopa i dvadesetak nopliza.”

“Šta ti je bogati ‘nopliz’?”, pitao ga Rudi. “Ma bezveze”, objasnio mu Bobi, “malo, crno, i stalno ponavlja ‘no pliz’, ‘no pliz’.”

Prastari pučkoškolski vic o noplizima datira još iz vremena kad nije u nas bilo šovinizma i rasizma, pa smo se pučkoškolskom dječjom prostodušnošću smijali glupavim šalama o nama nadmoćnima i našim tamnoputim nesvrstanim prijateljima: toliko davno je to bilo da je u to doba još uopće bilo moguće da Bobi s plaćom iz Energoinvesta uplati u Generalturistu sedam dana negdje u Lesotu ili Gambiji, pa poput druga Tita lovi antilope i lavove.

Danas je to daleka prošlost, i preživjeli su iz te davne nedavne prošlosti samo vicevi o Bobiju, Rudiju i noplizima. Danas se, naime, u Lesotu pričaju vicevi o Bobiju, Rudiju i egzotičnoj europskoj zemlji Bosni i Hercegovini.

Sad, ne držite me za riječ, ali ako se takvi vicevi ne pričaju u afričkom Lesotu, to nije zbog toga što bi bilo neprilično, već zato što je polovica tamošnjeg stanovništva presiromašna da bi kupovala novine, a jedna četvrtina nepismena da bi ih čitala. Pa tako nitko u Lesotu nije u novinama pročitao rezultate opsežnog istraživanja Svjetske banke i Instituta za statistiku pri UNESCO-u o državnim budžetima za istraživanje i razvoj. Projektom Svjetske banke i UNESCO-a obuhvaćeno je stotinu i četrnaest država svijeta, a po ulaganjima u istraživanje i razvoj Bosna i Hercegovina je – stotinu i trinaesta.

Pretposljednja.

Iza Lesota.

Na cijelom svijetu manje od BiH za istraživanje i razvoj izdvaja jedino Gambija, siromašna afrička državica s brutto-nacionalnim dohotkom gotovo pet puta manjim od Bosne i Hercegovine, u kojoj vlast drži poručnik vojske, narod živi od uzgoja kikirikija, a državno geslo – sasvim prikladno za zemlju koja za razvoj izdvaja najmanje na svijetu – glasi “Napredak, mir, blagostanje”. Kao što se sa Sjevernog pola može samo na jug, tako se s posljednjeg mjesta može samo napredovati.

Tome valjda stremi vlast u Bosni i Hercegovini – što god to značilo, to naime “vlast u Bosni i Hercegovini”: biti najgori na svijetu, na posljednjem mjestu, odakle se može samo i jedino naprijed. Uloži li gambijski premijer, poručnik Yahya Jammeh, sljedeće godine hiljadu dolara u istraživanje i razvoj – recimo istraživanje o bosanskom modelu razvoja – eto Bosne na posljednjem mjestu.

Zanimljivo je stoga vidjeti tko je u istraživanju Svjetske banke i UNESCO-a od Bosne i Hercegovine bolji, odnosno – bolji su, kako znamo, baš svi na svijetu osim Gambije – tko je odmah iznad neistražene i nerazvijene Bosne.

A od podatka da u istraživanje i razvoj više od Bosne i Hercegovine ulaže čak i nesretni Laos – po tablici Svjetske banke i UNESCO-a stotinu i jedanaesti – zemlja kojom još vladaju komunistički veterani iz vijetnamskog rata i koja ima četiri puta manji BDP, strašniji je još samo podatak da na stotinu i dvanaestom mjestu za te stvari više državnog novca izdvaja rečeni Lesoto, državica u kojoj baš nitko ne radi – oni što su zaposleni rade, naime, u Južnoafričkoj Republici – polovica stanovnika preživljava sa manje od jednog dolara dnevno, a trećina ima AIDS.

Više od BiH u istraživanje ulaže tako čak i država kojoj je geslo “Mir, kiša, blagostanje”, suha afrička zemlja kojoj je dakle za blagostanje dovoljno samo da se ne ratuje i da jednom u par godina padne kiša.

U izvještaju o projektu Svjetske banke i UNESCO-a nema apsolutnih brojki i podataka koliko spomenute države ulažu u istraživanje i razvoj, ali živ se čovjek mora zapitati koliko zapravo Bosna i Hercegovina ulaže u te stvari, kad je izdašnija od nje baš svaka azijska i afrička kikiriki-republika, a gora jedino zemlja u kojoj se na istraživanje i razvoj ne izdvaja valjda ništa.

Osim ukoliko mi te podatke jednostavno krivo čitamo.

Ukoliko, naime, Bosna i Hercegovina u istraživanje i razvoj ne ulaže iz jednostavnog razloga što se tu više nema što istražiti, niti se može dalje razviti. Ukoliko je dakle Bosna i Hercegovina najrazvijenija zemlja na svijetu.

Razmislite li malo bolje, što bi netko ulagao u razvoj, osim ako nije nerazvijen? Strašan stoga mora biti život u zemljama s vrha tablice Svjetske banke i UNESCO-a – a to su, redom, Izrael, Finska, Švedska, Japan, Južna Koreja, Danska, Švicarska, Njemačka, Sjedinjene Američke Države i Austrija – kad tamo za istraživanje i razvoj troše tolike silne milijarde eura, dolara, franaka, šekela i ostalih novaca. Džabe im sav onaj životni standard, ogromni budžeti i bezdani BDP-i kad tako jadni i nerazvijeni pola para troše na razvoj.

Ima o tome, rekoh, jedan vic dosta popularan u Africi.

Elem, vratio se gambijski ministar za istraživanje i razvoj sa studijskog putovanja u Europi i istraživanja bosanskog modela razvoja, pa priča premijeru Yahyi Jammehu kako je bio u lovu u Bosni. “Bio si u Bosni u lovu?”, razrogačio poručnik Jammeh oči. “Aha”, nadmeno će ministar. “I?”, nestrpljivo će premijer. “Jesi ulovio štogod?” “Naravno”, odgovorio mu ovaj, “tri medvjeda, dva vepra, pet-šes’ vukova i dvadesetak mojnemateretija.”

“Šta ti je bogati ‘mojnematereti’?”, pitao ga premijer Jammeh. “Ma bezveze”, objasnio mu ministar, “malo, bijelo i stalno ponavlja ‘mojne, matereti’, ‘mojne, matereti.”

Oslobođenje, 09.08.2012.

Peščanik.net, 09.08.2012.