- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Oni meni nema Federacije!

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo, onaj fini jalijaš što drži kultni kafić Nostalgiju u Muvekita ulici, za kojega cijenjeni kolega Muharem Bazdulj veli da je šminkerski i da je bolji “071”. Ne bih znao reći, nije mi gospođa Aida nikad pljunula komšiju, niti me zvala u dva iza ponoći. A Kožo ima taj običaj, pljuca ljudima komšije i zove ih u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, oženio se Mujo Japankom…

Stani, reko, nije primjereno zajebavati se s Japancima, može li Kineskinja? Može, ali nije to ionako o Japancima, nego o Zlatku Lagumdžiji. Što onda nije Zlajo, nego Mujo? Pa zato, veli Kožo, jer nije primjereno zajebavati se s Lagumdžijom. Vidio bi Suljo Lagumdžiju kako izlazi iz ginekološko-akušerske klinike na Jezeru i drži bebu, pitao bi Zlaju “jel tvoje?”, odgovorio bi Zlajo “jašta je”, a Suljo bi ga pitao: “Alaha ti, kako se ti misliš s njim sporazumijevat?”. Ti bi tako i Zlaju i ženu mu i dijete stavio u novine, a ni ja, ni ti, ni Oslobođenje, da nas okreneš ko čarapu, nemamo tri hiljade maraka.

I to je točno, rekoh ja. Držimo se mi Muje. Nije on još nikog tužio. Osim onomad Sulju, al to nije za novine.

Oženio se dakle Mujo Japankom, pa Suljo otišao u Japan da ih posjeti. Muči njega cijelim putem ta stvar, pa čim je ušao, upita druga: “Bogati Mujo, kako se ti sporazumijevaš s njom?” “Mimikom, Suljo, mimikom”, odgovorio mu Mujo, pa upoznao Sulju sa ženom i njenim roditeljima. Posjedali potom oko onoga niskog japanskog astala, kad odjednom Japanka izvadila lijevu sisu i pokazala prstom na muža. Blenuo Suljo šokiran, kad Mujo skoči od stola, zgrabi punicu za ruku, odvede je iza paravana i na brzinu kresne, pa otrči u podrum, vrati se s velikom kantom, napuni je u kupatilu do vrha vodom i sruči šokiranoj ženi na glavu.

“Šta ti je ba, Mujo”, zgranuto će Suljo, “šta uradi to?!?” “Ma pusti”, na to će Mujo. “Ona meni da odem do granapa po mlijeko za kafu, a ja njoj: jebemtimater jel vidiš da pada kiša!”.

Vicevi poput ovoga, o Muji izgubljenom u prijevodu, pripadaju jednom od popularnijih žanrova naše usmene predaje – komunikologiji. Rijetko gdje je toliko viceva o nerazumijevanju i šumovima u komunikaciji kao na ovim prostorima – a najviše, kako je valjda apsurd i u apsurdu red, u zemlji Bosni – gdje se ljudi savršeno ne razumiju na istom jeziku, pa svi drže majke u zaključanim sobama i kofe vode kraj vrata.

Bit će da zbog toga pregovori o formiranju vlasti u Federaciji BiH traju već  pet mjeseci. Pregovori u Daytonu, gdje se okončavao cijeli jedan rat i cijela jedna historija, trajali su dvadeset dana, a pregovori o par mjesta u Vijeću ministara, slučajno ili ne, traju sve otkako je umro Richard Holbrooke, bez realnih izgleda da završe do konca kenozoika.

Gadno će se iznenaditi ostarjeli Lagumdžija, Tihić, Čović, Ljubić  i ostali kad jednog dana konačno izađu iz zgrade OHR-a u Kovačićima da objave kako su konačno usaglasili stavove. Žive duše na ulici biti neće, tumarat će zbunjeni postapokaliptičnom, u led okovanom mrtvom Grbavicom, i tek treći dan pronaći negdje stari broj Oslobođenja iz 2028. godine, s velikim naslovom o ozonskim rupama, početku ledenog doba i kataklizmi koja će za koju godinu dokrajčiti život na Zemlji.

“A nisam nego triput lupio šakom o stol!”, čudit će se Lagumdžija gledajući malo svoju desnu šaku, malo smrznute sarajevske ruševine, dok će  Čović oprezno priupitati: “Bogati, u čiji ono resor spada zaštita okoline?” “U tvoj”, odgovorit će Tihić, “pod Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa.” “Hajdmo mi onda natrag u OHR”, stat će Čović, “da se još malo dogovorimo.”

Do tada, pregovori su uspješno ušli u predpočetnu fazu. Lijepo se sadašnji i budući koalicijski partneri razumiju i sporazumijevaju, mjesecima već iz OHR-a dopire vesela cika i vriska, ulaze i izlaze iz zgrade u Ulici Emerika Bluma predstavnici HSP-a, pa HDZ-a, pa HDZ-a jednog, pa HDZ-a drugog, pa opet HSP-a, pa Lijanovići. S vremena na vrijeme mogu se vidjeti kako žure u obližnji granap, ili do Mrkve po ćevape, ili pak s praznim kofama trče dolje do Miljacke.

“Bogati Zlajo, kako se vi unutra sporazumijevate?”, pitao, kažu, onomad visoki predstavnik Valentin Inzko.

“Mimikom, Zijo”, odgovorio mu Zlatko Lagumdžija, “mimikom!”

Pola godine otada blokirana je federalna vlast, paralizirana je cijela Federacija, zastupnici u Predstavničkom domu parlamenta od novembra sjede u klupama i rješavaju križaljke – “Stožerna stranka hrvatskog naroda u BiH, tri slova, drugo slovo D?”, pita jedan iz prvog reda, “SDP”, dovikuje mu drugi – u Domu naroda od Nove godine raspravljaju je li naziv Doma genitiv množine ili jednine, a kantonalne skupštine čekaju da oni odozgo riješe križaljku.

Cijela država čeka i gleda kako hrvatski predstavnici trče do Vrbanja mosta i hvataju vodu u Miljacki, a Lagumdžija lupa šakom o stol – život u Bosni stao, nema Vijeća ministara, nema Vlade, nema budžeta, nema para, nema brašna, nema auto-puta, nema Federacije, nema Bosne, nema ničega.

“Šta ti je ba, Zlajo”, zgranuto će najzad Valentin Inzko, “šta uradi to?!?”

“Ma pusti”, na to će Lagumdžija. “Oni meni da će prije Miljacka presušiti nego ja formiram vlast bez HDZ-a, a ja na to: Jebemti Bosnu đe je ima i đe je nema!”

Oslobođenje, 16.03.2011.

Peščanik.net, 17.03.2011.