Adnan Zec danas ima trideset godina, sestra mu Melisa dvadeset tri. Što je s njima sada, što rade, gdje žive, imaju li svoje obitelji, kako se nose sa svojim užasima – ne znamo.

– Adnane, tko je tada živio u vašoj obiteljskoj kući?

– Otac Sabahudin, on je bio 37 godina star, majka Hajrija, koja je imala 40, sestra Alisa od 11 godina i druga sestra Melisa, ona je imala šest godina. Meni je tada bilo trinaest.

– U četvrtak, 15. aprila navečer, svi ste bili kod kuće?

– Da, zaspali smo oko deset sati. Ja sam spavao u svojoj sobi, sestre u svojoj, a roditelji u trećoj sobi.

– Adnane, hoćeš li, molim te, ispričati ovom sudu što se dogodilo sutradan, u petak, 16. aprila?

– Rano ujutro, oko pet sati, otac i majka su utrčali u naše sobe i probudili nas vičući da se brzo obučemo i bježimo, jer kuća gori. Vani su se čule detonacije i pucnjava. Roditelji i sestre su bježali prema Nurijinoj kući, a ja malo niže. Negdje kraj Zahirove kuće zaustavio me neki vojnik, lice mu je bilo obojano u crno, i pitao: “Gdje ćeš ti, mali?” Vidio sam da Zahir leži na tlu do njega, rekao sam da se puca, da bježim, a on je rekao: “Bježi, bježi!” Nastavio sam trčati, a onda me zaustavila grupa vojnika i rekli su mi da stanem. Okrenuo sam se da pobjegnem natrag, ali s druge strane su dolazila tri vojnika. Oni su odmah zapucali. Osjetio sam bol i pao. Trenutak prije nego me pogodio, vidio sam roditelje malo dalje. Onaj vojnik koji je pucao na mene naredio je drugome da puca na tatu i mamu. Vikao je “Ubij ih, ubij ih, ubij ih!”… tri puta. Kad je drugi put rekao “Ubij ih”, moj otac je rekao: “Ubij mene, samo pusti ženu i djecu!”

– Tvoje sestre su tada još uvijek bile s ocem i majkom?

– Da, otac je držao za ruku Alisu, a majka Melisu.

– Što se tada dogodilo?

– Onaj drugi je najprije pucao u oca i Alisu. Oboje su pali mrtvi. Onda je ubio majku, ali nije pogodio Melisu. Moja sestra je samo pala na tlo zajedno s mamom.

– Što se s njom kasnije dogodilo?

– Kad sam došao svijesti, nje više nije bilo tu. Kasnije sam saznao da ju je pokupio Elvir Ahmić sa svojom sestrom. Rekao je da je našao Melisu kako spava kraj maminog tijela. Isprva nije htjela ići s njima, govorila je da će pričekati da se mama probudi.

– Adnane, ta tri vojnika koja su pucala u tvoje roditelje bila su u uniformama, zar ne? Kakve su im bile uniforme?

– Bili su u maskirnim uniformama.

– Jesu li na uniformama imali nekakve oznake?

– Da. Imali su oznake Hrvatske vojske.

Adnan Zec danas ima trideset godina, sestra mu Melisa dvadeset tri. Što je s njima sada, što rade, gdje žive, imaju li svoje obitelji, kako se nose sa svojim užasima – ne znamo. Znamo, međutim, što je s njihovim ocem: Sabahudin Zec je jedan od stotinu i šesnaest žitelja malog sela Ahmići kraj Viteza, koje su u petak 16. travnja 1993. poubijali pripadnici Jokera, eskadrona smrti iz sastava Hrvatskog vijeća obrane, “Hrvatske vojske”, kako ih je na suđenju u Haagu dječački točno opisao Sabahudinov sin Adnan. Znamo i što je bilo s njegovom majkom: Hajrija Zec jedna je od trideset dvije žene likvidirane toga petka. Znamo, najzad, i što je bilo s jedanaestogodišnjom sestrom Alisom: ona je bila jedna od petnaestoro mališana hladnokrvno smaknutih toga petka po dječjim sobama, avlijama i sokacima Ahmića.

Dogodi se, ponekad, svakih pet-šest godina, da se dani i datumi iz prošlosti poklope s danima današnjim, pa je tako godišnjica onoga zlokobnog četvrtka kad su se u Vitezu sastale glavešine lašvanskog HVO-a da dogovore plan sutrašnjeg napada na Ahmiće, a Adnan Zec u obiteljskoj kući zaspao u deset navečer – posljednjeg četvrtka njegovih roditelja i sestre Alise, sedamnaest godina kasnije opet pala u četvrtak.

Mnogo je petnaestih aprila prošlo, i pedeset dva puta više četvrtaka da bi i po čemu ovaj bio drugačiji od ostalih, u malom selu Ahmići kraj Viteza. Tek će, za razliku od prethodnih šesnaest petnaestih aprila, ovoga četvrtka stići u selo kolona crnih limuzina, izaći će iz nje jedan sijedi gospodin u dugačkom crnom kaputu i položiti cvijeće na kameni spomenik sa stotinu i šesnaest uklesanih imena.

Novi hrvatski predsjednik Ivo Josipović prvi je visoki hrvatski funkcioner i prvi hrvatski političar uopće koji će u Ahmićima kleknuti i zatražiti oprost. Nije poznato koliko će to značiti Adnanu i Melisi. Vijenac pod spomenik njihovim roditeljima njima ne treba – on treba Hrvatima, onima dakle čija je vojska toga petka upala u selo i čiji predsjednik će se sedamnaest godina kasnije pokloniti ahmićkim žrtvama. Adnan i Melisa ionako su naučili živjeti izvan hrvatskog pamćenja.

Iz tog su pamćenja Ahmići – mjesto najstrašnijeg zločina kojega su vojnici sa šahovnicom na nadlakticama počinili u svih pet godina svih naših ratova – u proteklih sedamnaest godina temeljito izbrisani. Za to vrijeme Hrvatska je plaćala vojne penzije ubojicama iz Ahmića i advokate njihovim zapovjednicima, davala im lažne lične karte i utočišta pred pravdom. Pratila je sve to vrijeme Hrvatska kalvariju vitezova Lašvanske doline u haškom zatočeništvu, čitala bez daha potresne reportaže iz zatvora “Karlau” u Grazu, “austrijskog Guantanama”, oplakujući gorku sudbinu Darija Kordića, i nikad se nitko u tih sedamnaest godina nije sjetio Adnana i njegove sestre Melise, koja je toga petka čekala da joj se mrtva majka probudi. Minuta šutnje za njihove roditelje u Hrvatskoj traje punih sedamnaest godina.

Neće ih se Hrvatska sjetiti ni danas: velika i važna državnička gesta Ive Josipovića bit će tek šlagvort za nove šovenske i revizionističke komentare. Mozgovi “operacije Ahmići” danas su u zatvoru, ali ubojice Adnanovih roditelja, valja to imati na umu, i danas su na slobodi. Eno ih u famoznom Registru hrvatskih branitelja, u rubrici HVO, s reguliranim ratnim stažom i zasluženim penzijama. Registra s imenima Sabahudina, Hajrije i Alise Zec u Hrvatskoj nema, niti će ga biti i poslije ovog četvrtka. Zato Josipovićeva posjeta ahmićkom stratištu neće mnogo toga promijeniti: on danas ide tamo gotovo incognito, hrvatska javnost za to saznaje dva dana pred put, iz neslužbenih izvora, da za to ne sazna previše onih u čije će se ime pokloniti, i u čije je ime ubijena mala Alisa.

Tog 15. aprila 1993, na današnji četvrtak prije sedamnaest godina, potpredsjednik bosanskohercegovačkog HDZ-a Dario Kordić okupio je u Vitezu svoje oficire i razradio detaljni plan sutrašnjeg napada na Ahmiće. U “Pregledu saznanja MUP-a RH o događajima vezanim za zločin u Ahmićima”, tajnom izvještaju o svojedobnoj istrazi hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova, zabilježeno je kako je na tom sastanku netko dobacio da “u Ahmićima ima i djece”, na što je neimenovan netko odgovorio: “Pa, što onda? Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi!”

Adnan i Melisa su postali odrasli ljudi. O njima, hvala na pitanju, ne znamo ništa. Ništa o njima nećemo znati ni kad večeras u televizijskom dnevniku pogledamo vijest da se predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović u četvrtak 15. aprila poklonio žrtvama zločina u Ahmićima. Adnanu i Melisi bit će, slutim, svejedno. Njihovi užasi počinju sutradan.

Nezavisne novine, 14.04.2010.

Peščanik.net, 15.04.2010.