- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Pogled u bolju budućnost

Kakva god da je bila socijalistička Jugoslavija, imala je nešto što države koje su se ispilile iz njenih ruševina danas nemaju: imala je zajednički, idealistički okvir za zamišljanje bolje budućnosti, postojao je utopijski projekat koji je mogao služiti kao kolektivni cilj. Naravno, ispalo je da je budućnost nakon Titove smrti i kolapsa globalnog socijalizma bila zapravo nezamisliva, a da je cilj utopijskog projekta uistinu bio fatamorgana. Jadna je Jugoslavija dobacila do tačke kad nije znala šta će sa sobom, pa se onda raspala.

Jugoslavenske utopijske projekte zamijenili su ratni, u šta se Bosna tragično uklopila. I dok su se naše komšije, sretne u svom postignutom etničkom zajedništvu, poslije rata dovoljno snašle da se priključe utopijskom projektu ujedinjene Evrope, koliko god da je sumnjiv, Bosna kakva je zacrtana i zajebana u Daytonu našla se ukleta lokalnim nacionalnim elitama koje nisu u stanju da zamisle bilo kakvu budućnost države koju šatro vode, a kamoli bolju.

Moglo bi se reći da je problem dejtonske Bosne odsustvo utopijske mašte. Dijelom je to zato što je u južnoslovenskom nacionalističkom diskursu nacija vječna, njena budućnost i prošlost su uvijek garantovani, ali samo pod uslovom da se odupre naporima neprijatelja da je unište, pa je jedini legitimni i kontinuirani nacionalni projekat očuvanje nacije. Svrha države, kakva god da je, prvenstveno je da služi tom očuvanju, a ne da svojim građanima obezbjeđuje bolju budućnost. Dok god su živi i izvan direktne smrtne opasnosti, građani nemaju pravo da se žale, a njihova muka je žrtva za koju će joj buduće nacionalne generacije biti vječno zahvalne. Ko preživi, guslaće.

 
Kleptokratija

Nacija je uvijek prikucana za sadašnjost preživljavanja, pa nije nikakvo čudo da su bh. političari listom i temeljito lišeni bilo kakve političke vizije. To se zgodno uklapa sa njihovim porivima da sebi nagrabe dok još ima, pošto ovo neće dugo trajati—izvjesnost gore budućnosti i kleptokratija usko su povezani. U očekivanju gore budućnosti, sadašnjost izgleda kao prihvatljiva, podnošljiva mogućnost, a ako je svako malo malkice popravimo ili nam neko malo pomogne, moći će se nekako preživjeti. Dominantna politčka logika je katastrofični konzervativizam, zasnovana na navodnoj potrebi za očuvanja nacije, pozicije, sadašnjosti u kojoj se nekako snalazimo.

Odsustvo političke mašte i dugoročnog programa, nespremnost i nemogućnost da se zamisli bila kakva bolja budućnost, otud postaje neophodna politička kvalifikacija, simptom politčkog realizma. Niko se više ni ne trudi da građanima predstavi neku sliku moguće bolje budućnosti, nijedan se političar ne trudi da građane, pa ako treba i lažima, uvjerava da će jednom biti bolje. Prisjećam se kad sam se negdje 2009. motao po Bosni i naletio na predizborne panoe jedne od nacionalnih partija. Na jednom je pisalo Ne dajmo svoje, a na drugomSačuvajmo postignuto. Najveće dostignuće u tom žanru je, naravno, slogan Slobodana Miloševića—tog Gandalfa nacionalizma—koji je za jedne od predsjedničkih kampanja svoju političku filozofiju sažeo u dvije riječi: Tako treba.

Umovi i sistemi razmišljanja bh. vlastodržaca su formirani i zatočeni unutar nacionalističkog diskursa. Povrh toga obrazovni sistem je dizajniran tako da djecu samo uči kako treba, pa će sadašnjim i budućim generacijama biti vrlo teško da zamisle kako ne treba, tj. bilo šta izvan nacionalnih modela. Istovremeno, onaj tanušni, jedva vidljivi dio BH političkog spektruma koji bi se velikodušno mogao nazvati ljevicom, već odavno nije u stanju da proizvede i predstavi zamislivu alternativu dejtonskoj Bosni. Dijelom je to posljedica Lagumdžijine kontinuirane sabotaže lijeve opcije, a dijelom je vezano za rutinski defetizam mnogih od nas koji su nakon pada socijalizma prošli kroz seriju historijskih poraza i razočarenja od kojih je se teško oporaviti.

Ophrvani nestašicom bolje budućnosti, prepustili smo se nezamislivosti, čak i oni (kao, recimo, ja) čiji je posao da zamišljaju i grade alternativne stvarnosne sisteme.

Da bi se Bosni i Hercegovina omogućila bolja budućnost, moramo zamisliti kako bi ta budućnost izgledala—a onda stopu po stopu krenuti prema toj budućnosti. Da bi se razmontirala dejtonska država, moramo zamisliti nedejtonsku Bosnu, a onda početi na njoj raditi. Da bi se promijenilo trenutni politički sistem, mora se zamisliti novi, bolji.

Projekti zainteresovani za bolju budućnost sigurno postoje, čak i ako su razbacani po političkom spektrumu i alternativnom pejzažu, ali ono što je neophodno je kritična masa građana koji mogu prepoznati zajednički cilj i onda prema njemu težiti. U ovom trenutku poraženi će skeptik reći da te kritične mase nema i nikad će je ikad biti, sigurno ne na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. To se, međutim, ne može znati prije nego što vizija bolje budućnosti postoji. Povrh toga, ima par razloga da se vjeruje da postoji društveni prostor iz kojeg se može zamisliti bolja domovina. Jedan je tzv. Bebolucija, kada je svijet sa cijelog prostora BiH zahtijevao građansko poštovanje i odgovornost vlasti prema pojedincima. To je, kao što znamo, ta ista vlast potpuno ignorisala.

 
Fudbal

Ali drugi razlog za vjeru u vjeru u bolju budućnost je teško ignorisati: radi se o fudbalskoj  reprezentaciji Bosnie i Hercegovine. S jedne strane, svaki fudbalski tim je pojednostavljeni model građanskog društva: pojedinci suspenduju konflikte i razlike i ujedine se u naporu da postignu definisani zajednički cilj. S druge strane, njihovi uspjesi su našli podršku na cijeloj BH teritoriji—tokom njihovih utakmica, barem neki dijelovi rasparčane teritorije zajedno navijaju za te mladiće.  A s treće—i možda najvažnije strane—u bolju budućnost će moći otići samo oni koji će u budućnosti biti bolji, oni koji su sad mladi, pametni i jaki. U njima možemo da vidimo bolje sebe, baš kao što bosanska politika reprodukuje naše najgore verzije i u lice nam baca ono najružnije u nama: glupost, pohlepu, lijenost, sebičnost i odsustvo mašte.

Ovo pišem prije utakmice protiv Slovačke, tako da ne znam ishod. Ali ishod je, na kraju krajeva, nevažan: zbog naših mladića već smo uspjeli zamisliti, barem na trenutak, bolju Bosnu, što će reći i bolji svijet. Za nezamislivost tako više nema opravdanja.

 
Radio Sarajevo, 07.09.2013.

Peščanik.net, 08.09.2013.