- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Rat i natovski novogovor

 
Rat riječima je na djelu kada se svađamo, kada se tučemo riječima. Riječ može boljeti, ali od riječi – ostanemo li na riječima – ne teče krv. U našem svijetu je ratova riječima sve manje, no zato je sve više prolijevanja krvi. Napredak se mjeri ne samo djelotvornošću ubijanja i uništavanja, nego i olakšavanjem prijelaza od relativnog mira prema ubijanju. Možda bismo mogli koeficijent napretka izračunati kao odnos između količine prolivene krvi i količine riječi koja prolijevanje krvi opravdava ili mu se pak suprotstavlja. Što je manje tih riječi i što je više krvi, to je veći napredak.

Učinkovitost ubijanja dakle zahtijeva reduciranje riječi. Ako ubijanje u velikim omjerima nazivamo rat, djelotvornost ratova zahtijeva rat protiv riječi koje bi mogle ograničavati ubijanje. Među riječima koje sprječavaju ili ograničavaju ratove najznačajnija je rat.

Rat je mnogima donio slavu i čast, da o novcu niti ne govorim, a sama riječ nema pozitivan prizvuk i u pravilu ga nikada nije imala. Da bismo joj dali legitimnost, dodajemo joj adjektive, kao što su, pogotovo, pravedan i oslobodilački. S pravednim ratom je teškoća da su pojam toliko često zloupotrebljavali, da će cinik uvijek bar djelomično opravdano sumnjati u njega i moći napomenuti da ga je moguće nalijepiti na svaku, koliko god grubu, agresiju. Oslobodilački ratovi pak nešto znače samo ako su pobjednički. Inače su djelo bandita i terorista i amblemi nacionalnog bola.

Rat bez pridjeva se u koliko-toliko normalnih okolnostima uvijek smatrao nepoželjnim stanjem. Na njega se gledalo kao na posljednje sredstvo koje se upotrebljavalo ako više nije bilo drugog puta, kao na izlaz u nužnosti, pa ako se već vodio, vodio se za to da bi ga okončali i da bi zavladao mir. Ako je kakvom vojskovođi rat donio lovorov vijenac, ljudima je donosio patnju ili smrt. A ljudi u pravilu ne žele ni patnju ni nasilnu smrt.

Rat je bio toliko – mogli bismo reći normativno – nepoželjno stanje, da je u Evropi, u kojoj je iskustvo mnogih ratova bilo svježe, postao ključnom postavkom u vjerojatno najpoznatijem argumentu za uspostavu države, suverene javne vlasti. Thomas Hobbes je opisao prirodno stanje – stanje prirodne slobode – kao stanje rata svih protiv sviju. Pojedinci su svoju neograničenu slobodu upotrebljavali za to da su uzimali ono što su poželjeli i eliminirali neprestane prijetnje, koje su bile tim veće ukoliko su više uzeli. Nije bilo ni moga ni tvoga, ni zakonitog ni nezakonitog, ni pravednog ni nepravednog, ni dobra ni zla. Jer je slobodu imao svako, ljudi su se upetljavali u sukobe, i jer su bili jednaki ne samo u toj slobodi, nego i po sposobnostima, niko nikada nije bio siguran. Niko nije bio ni dovoljno snažan ni prepreden da ga ne bi mogao opljačkati ili ubiti neko drugi, u otvorenom sukobu ili lukavo, vlastitim rukama ili pomoću nekog drugog. Jer je na taj način svaki čovjek bio neprijatelj svakog drugog, ljudski je život u tom permanentnom ratu bio “samotan, jadan, prljav, surov i kratak”. Spas je bio u okončanju rata svih protiv sviju: u odricanju od prirodne slobode i uspostavi države u kojoj je suveren brinuo za poštovanje zakona i sigurnost. Jedno od određenja neupitne suverenosti vlasti bilo je odlučivanje o miru i ratu te vođenje rata, ako je ovaj bio neizbježan.

To je bio filozofski konstrukt, koji se u svojim temeljnim premisama podudarao s tadašnjim klasičnim artikulacijama prava što ga od Benthama nadalje nazivamo međunarodno pravo, među kojima je bilo najznamenitije Grotiusovo djelo De jure belli ac pacis. Grotius je gradio na dugoj tradiciji u kojoj je rat bio zakonski kodificiran. Rat je, naime, bio preozbiljna stvar da bi ga se prepustilo nepouzdanoj rasudnoj moći i mušicama pojedinaca, pa makar oni bili okićeni vlastodržačkim regalijama. Nije bilo svako nasilje rat i u ratu nije bilo dopušteno svako nasilje. Barem od Rimljana nadalje imamo jus ad bellum i jus in bello, koji određuju ko i pod kakvim uvjetima smije objaviti rat i kakvo je postupanje u ratu dopušteno.

Tako ili drukčije prerađeni važe ti zakoni i danas. Rat je zato još uvijek po definiciji ograničen. Zato se u posljednje vrijeme vodi intenzivan rat protiv rata: ne mirovno suprotstavljanje ratovima, nego suprotstavljanje onih koji vode ratove i iz njih izvlače korist upotrebi oznake rat za njihov čin. Početke ozbiljne i sistematske kampanje protiv jezika rata možemo locirati u ratu protiv Bosne, intenziviranju te kampanje u ratu protiv Iraka i Afganistana, a njen dosad najviši stadij u definiranju zračnih napada posebno na Pakistan, Jemen i Somaliju te vojnom napadu na Libiju.

U Bosni smo imali očuvanje mira, kojim je takozvana međunarodna zajednica omogućavala kasapljenje države i sigurno klanje nanovo definiranih muslimana. Slijedile su mirovne operacije u Afganistanu te oslobađanje i demokratizacija Iraka i mnoštvo humanitarnih misija i razvojne pomoći. Bushova vlada je započela demontažu ženevskih konvencija i time međunarodnog ratnog prava – kako praktično, tako i teorijski. Legalizirala je mučenje, pri čemu su odani i sposobni pravnici dokazivali da mučenje nije mučenje. Sada Obamina vlada ima na volju pravnike koji, iako su još donedavno kritizirali zloupotrebu prava pod prijašnjom američkom vladom, dokazuju da rat protiv Libije nije rat.

Ovo je jezgro njihova dokaza što ga je vlada prihvatila unatoč suprotnom pravnom stajalištu:

“Operacije SAD ne uključuju neprekidnu borbu ili aktivnu razmjenu vatre s neprijateljskim snagama, niti uključuju prisutnost kopnenih trupa SAD, gubitke SAD ili ozbiljnu prijetnju da bi do njih došlo, a niti neku ozbiljnu vjerojatnost da konflikt eskalira i uključi spomenute činioce.” Zato operacije SAD nisu rat.

Američkoj vladi treba odati priznanje za intelektualni rad, koji je kod njenih saveznika odsutan. Svi govore isto, samo što jedni definiraju što će se govoriti. U tom natovskom novogovoru nadmašili smo Orwellovu negativnu utopiju. Ne kažemo više: rat je mir. Kažemo: rat nije rat. Rat što ga vodimo nije rat. To je rat (koji u pravilu nema zakonsku podlogu i sankciju u domaćem zakonodavstvu, odnosno ima je samo iznimno u vrhuški OUN) u kojem superiornom vojnom tehnologijom (koja postaje sve više jedina tehnološka prednost zapadnog svijeta) ubijamo protivnike koji nam nisu dali povod za rat, tako da oni ne mogu pobijati nas. Budući da takav rat nije rat, nisu mu postavljena nikakva ograničenja. To je naša sloboda s kojom se vraćamo u prirodno stanje.

 
Dnevnik.si, 02.07.2011.

Sa slovenačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 03.07.2011.