- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Šovinistička pomirba

 
Šovinistička pomirba u Zemuniku Gorem

 
Šovinizam je po definiciji apsurdna pojava, jer riječ je o mržnji prema pripadniku druge nacije, izvedene isključivo iz pripadnosti vlastitoj. Iz te svoje pripadnosti šovinist mrzi druge samo zato što i oni negdje pripadaju – ako kojim slučajem ili svojim izborom tamo i ne pripadaju, on će ih sâm upisati. Šovinist, ukratko, mrzi Druge zato što je isti kao oni. Apsurd je u tome što Drugi nisu isti kao on, već ih istima vidi upravo šovinist. I zbog toga, jasno, mrzi. Bit će da je to najveličanstveniji od svih apsurda šovinizma: svi su ljudi na svijetu drugačiji, svaki među njima svoj i različit, samo su šovinisti – oni dakle što bi da su Drugi drugačiji od njih – uvijek i svugdje međusobno bolno isti.

Svakojake i svakoslabe apsurde bilježi stoga povijest šovinizma. Prije točno godinu dana, recimo, liječnik u Domu zdravlja u Otočcu odbio je liječiti stanovitog Boška R. iz obližnjih Vrhovina, samo zato što je rečeni u kolokvijalnom smislu bio – Srbin. Kad su za svog mještanina došli intervenirati predsjednik općine Vrhovine i njegov zamjenik, doktor je potpuno poludio. “Dosta je bilo vašeg četnikovanja u Vrhovinama! Gamadi vrhovljanska, skinut ću vam ja kokarde sa glave obadvojici… svi ste vi četnici!“, urlao je doktor pred šokiranim pacijentima u hodniku stacionara Doma zdravlja u Otočcu, završivši sa: “Marš van!!!”

Sve do tada, situacija je bila umobolna, ali ne i apsurdna. Apsurdna je postala sutradan, kad su novine objavile priču o liječniku srbomrscu, a šovinistička komentatorska javnost napala i vrhovinske Srbe i – otočačkog liječnika. Eh da, nisam vam rekao: liječnik iz priče je Esad Mujkanović, u kolokvijalnom smislu dakle – musliman.

U toj potresnoj šovinističkoj drami hrvatski su se šoveni najprije podijelili na one koji su branili pomahnitalog doktora, jer Srbi su niža bića koje treba pustiti da crknu, i one koji su ga napali, jer je balija, Turčin, prevrtljivi Bošnjo koji bi sutra tako i Hrvata pustio da crkne. Potom su se dohvatili međusobno hrvatski bošnjomrsci i hrvatski srbomrsci, prvi zato što su u tom kalamburu ispali srbofili, a drugi zato što su završili kao islamofili. Bila je to dosta osjetljiva situacija, od onih koje od šovena traži najvišu moguću prisebnost i koncentraciju, jer jednima je valjalo braniti doktora srbofoba tako da ne ispadne kako ga brane zato što je musliman, a drugima mrziti doktora muslimana tako da ne ispadne kako ga mrze zbog toga što je srbofob.

Sudarile se tako dvije ljute parafraze onog kraljevskog paradoksa pjesnika i živozornika Danijela Dragojevića, pa udarile jedna na drugu: je li bolje živ četnik nego mrtav balija, ili je ipak bolje živ balija nego mrtav četnik? Uistinu, samo pravi palanački šovinizam može ispisati tako divne priče.

Jedna je priča iz te zbirke objavljena u novinama i ovih dana: kako bi nakon operacije Oluja spriječili povratak tamošnjih Srba, hrvatske su vlasti napuštene srpske kuće u selu Zemunik Gornji u zadarskom zaleđu 1997. godine prešutno prepustile siromašnim doseljenicima iz Karlovca, Našica i drugih krajeva Hrvatske, koji se otada svakog proljeća spuštaju u zadarsko zaleđe da preko ljeta zarade neki sezonski novac. Između domaćih Hrvata i doseljenika, međutim, rasla je napetost – znate već kako to ide, došljaci se ne uklope u sredinu, donose u tuđe selo svoje običaje – i uskoro su u Zemuniku doseljenike mrzili više nego odbjegle Srbe.

Sve do tada, situacija je bila umobolna, ali ne i apsurdna. Apsurdna je postala ovih dana, kad su stanovnici Zemunika organizirali prave pravcate demonstracije protiv došljaka. Onako kako su prije petnaestak godina Srbe ispratili s “Cigani van!”, tako su ovog ljeta istim refrenom dočekali i sezonce s hrvatskog sjevera. Eh da, nisam vam spomenuo: doseljenici iz priče ovog su puta zaista bili – Cigani.

Hrvatski su Romi, eto, bili dobri dok su držali čuke u napuštenim srpskim kućama, ali Hrvati nisu računali da će oni to tako ozbiljno shvatiti. A Romi shvatili ozbiljno. Cijelo ljeto, vele starosjedioci, sakupljaju Romi takozvane sekundarne sirovine, pa ih pale da ostane čisto staro željezo, zagađuju tako okoliš i čine život nepodnošljivim. Nisu to srpske kuće, koje gore tako lijepo da čovjeku izgleda kao da sunce zapada na sjeveru, već obične hrvatske automobilske olupine, hrvatski odbačeni frižideri i ostala hrvatska skalamerija: ekološki osviješteni Hrvati godinama su, naime, strpljivo odbacivali krupni otpad po cijelom Ravnom kotaru, i pažljivo raspoređivali divlje deponije da ne upadaju u oči i na Google Earth. A onda došli prljavi Cigani i sve sakupili na jedno mjesto.

“Mi ih ne tjeramo, mi samo želimo da odu!”, objasnit će na prosvjednom skupu predsjednik općine Zemunik Gornji, pojasnivši svojim kraljevskim paradoksom njihovu zaludnu nadu da će s Romima biti lako kao onomad sa Srbima, koje svejednako nitko nije tjerao, već su riješili valjda Hrvatima ispuniti želje. Sad uostalom kad čovjek malo bolje pogleda, Srbi su, pravo za reći, bili bolji. Dobro, malo čudan svijet, na svoju ruku, imaju svoje mušice, gdjekad su baš blesavi, ali tko od nas nije, neka prvi zapali kuću. Možete vi govoriti što god hoćete, Srbi ovakvi, Srbi onakvi, ali su brate barem čisti i uredni. Neće ni Srbin zapaliti svoj hladnjak, nego tuđu kuću, a stari će Obodinov frižider lijepo, kao i Hrvat, baciti u šikaru uz stari drum. Odvajkada su se u ovim krajevima palile kuće, a ne frižideri.

Drumovi su tako poželjeli Srba, ali Srba više bilo nije. Pa je tako, u možda najljepšem od svih obrata iz bogate antologije hrvatske kratke pameti, na prosvjednom skupu pred starom školom najtopliji aplauz dobio srpski povratnik Nikola Trzin, koji je u vatrenom govoru optužio Rome da zagađuju selo i provociraju seljane, odlučno demantirao tvrdnje srpskog tribuna Milorada Pupovca da su hrvatske vlasti naseljavanjem Roma sprječavale povratak Srba, te pozvao te vlasti da izbace uljeze iz njihovih kuća.

Valja ukratko ponoviti, jer ponekad je zaista teško pratiti virtuozni ples moždanih stanica u šahovskim umovima šovena: nakon Oluje Hrvati su otjerali Srbe, a kako bi spriječili njihov povratak, dopustili su da se u napuštene srpske kuće usele Romi. Petnaest godina kasnije, iz tih kuća tjeraju doseljene Rome, a kako bi sljedećeg proljeća spriječili njihov povratak, dopustit će da se u napuštene srpske kuće nasele – Srbi. Sada tako Srbi, pratite li me?, zajedno sa svojim vjekovnim komšijama Hrvatima tjeraju Rome, zato što su zauzeli kuće koje su im Hrvati zapalili, i zato što po cijelim Ravnim kotarima sakupljaju i donose iste one frižidere koje su im prije petnaest godina Hrvati odnijeli iz kuća.

U istom veličanstvenom obratu u kojemu su se hrvatski šoveni onomad zatekli kako brane omražene Srbe od još omraženijih balija, našli su se tako danas gdje ih brane od prljavih Cigana. Primijetili ste – i nije prvi put – da je Hrvatima i Srbima neprijatelj uvijek zajednički.

To je zato što šovenska logika nije kao kod običnih budala, već glasi: neprijatelj mog neprijatelja je i moj neprijatelj, što znači da je svaki neprijatelj tog mog neprijatelja moj prijatelj, po čemu ispada da mi pored takvog neprijatelja prijatelji i ne trebaju. Znam, otima se logici, ali šovenski je svemir izvrnut poput čarape i u njemu ne važi ni Ustav Republike Hrvatske, a kamoli zakoni fizike. Vama pak s one strane šovenskog univerzuma, koji ste dvadeset godina otamo slušali kako su Srbi Cigani, pa se sad zbunjeno pitate otkad to više nisu, sve je lijepo objasnio drugi jedan hrvatski pjesnik, Pajo Kanižaj, u onom svom znamenitom šovenskom grožđe-o-vrbe paradoksu objavljenom u Hrvatskom slovu još 1997., one godine kad su u napuštene srpske kuće u zadarskom zaleđu uselili prvi Romi: “Kad Srbi prestanu lagat, rodit će grožđe na vrbi – nisu svi Srbi Cigani, ali Cigani su svi Srbi!”

Ili, prepričano svojim riječima: nisu sve budale šoveni, ali su svi šoveni budale.

 
Globus , 14.09.2010.

Peščanik.net, 15.09.2010.