Posle karnevala
Obećanje turbulencije je sve što je ostalo od brexita koji još funkcioniše samo kao fantazija o oslobađanju, ne od Brisela već od svakog oblika regulacije sticanja novca.
Tekstovi o referendumu (23.06.2016) o izlasku Ujedinjenog kraljevstva iz Evropske unije i posledicama odluke da UK napusti EU.
Obećanje turbulencije je sve što je ostalo od brexita koji još funkcioniše samo kao fantazija o oslobađanju, ne od Brisela već od svakog oblika regulacije sticanja novca.
Boris Johnson ima neobično mesto u istoriji. Teško je setiti se osobe koja je s manje pameti napravila više štete, koja je svojom lakomislenošću trajno uticala na sudbine tako mnogo ljudi.
Ako su vam nestanak Junion džeka sa međunarodnih konferencija i kraj olimpijskog tima Velike Britanije nezamislivi, onda verovatno niste dovoljno razmišljali o procesima koje je torijevska elita pokrenula.
Poslednji veliki tekst o brexitu, kojim smo se bavili od 2015. u blizu 100 tekstova: Mase koje su glasale za brexit vjerovale su da zadaju udarac Bruxellesu i neoliberalizmu pod kojim su patile četvrt stoljeća.
Posle brexita Britanija i EU su suočene sa zamkom Gora Vidala: „Uspeh nije dovoljan. Drugi moraju da izgube“. Prevladala je logika koja obe strane navodi da svoj uspeh mere porazom druge strane.
U poređenju sa mađarskim i poljskim premijerom Margaret Tačer deluje kao nežna ljubiteljka Evrope. Ona jeste vikala „hoću svoje pare“, ali je britanski doprinos EU budžetu bio ogroman.
Novi magazin – Britanska privreda je znatno manja od privreda SAD, ili EU ili Kine. Manje privrede trguju uglavnom po cenama na koje nemaju uticaja ili je taj uticaj ograničen.
Na propast osuđeni pregovori koje je započela Theresa May, a okončao Boris Johnson, doneli su ostvarenje najbesmislenijeg mazohističkog sna koji su stanovnici ovih ostrva ikada sanjali.
Škotski nacionalizam je zaista jedinstven. Ne traži se nezavisna država zarad nacionalne suverenosti. Naprotiv, traži se nezavisnost da bi se nacija utopila u nadnacionalnu političku zajednicu.
Britanijom upravlja desničarska vlada koju su doveli najstariji glasači, uprkos mladima sklonim socijalizmu. Za Johnsona je brexit bio samo izborna strategija i on ga neće iskoristiti za napredak zemlje.
Danas Velika Britanija izlazi iz Evropske unije. Ponavljamo tekst iz septembra prošle godine: Zašto rizikovati raspad Ujedinjenog Kraljevstva, upropašćavanje privrede, nestašicu hrane i lekova…
U Severnoj Irskoj smo već sprovodili identitetsku politiku: nije valjalo. I dok smo čekali da Severna Irska postane sličnija ostatku sveta, ostatak sveta se pretvorio u nju: postao je jednostran i ratoboran.
Jedna od ironičnih posledica brexita je to što Britanija danas ima najveći proevropski pokret u Evropi. Marš za Ostanak u oktobru 2019. okupio je najviše evropskih zastava ikada viđenih na jednom mestu.
Na vrhuncu moći Britanci su odavali utisak ljudi u pozorišnoj predstavi koji glume Engleze. I danas, dok ih vodi maloumni učenik privatne škole, engleski identitet i dalje izgleda jednako nestvarno.
Komentari su da su laburisti izgubili zato što nisu imali jasan stav o brexitu i zato što je Korbin veoma nepopularan. Dok je laburistički program popularan. Mada se sumnjalo u njegovu ostvarivost.
Brexit će se desiti, Škotska će postati nezavisna do sledeće generacije, politički centar u parlamentu je ispario. A korbinizam je propao zato što je već godinu dana manji od zbira svojih činilaca.
Da li je on zakazao samo sada ili je diskreditovao korbinizam kao ideju? Da li je dovoljno ukloniti njega ili će partija odbaciti i njegovu ideologiju?
Pred izbore u Britaniji 12. decembra: Pripadam marksističkom krilu laburista, koje nije lenjinističko, već naprotiv, izrazito antilenjinističko jer želi mirnu socijaldemokratsku transformaciju.
Do izbora u četvrtak 12. decembra laburisti treba da obore glavnu Johnsonovu laž o brexitu do kraja januara. I drugo, treba da prestanu da nam svakog dana obećavaju nešto veliko i novo.
Izbori nisu samo politički triler. Na izborima se odlučuje ili bi trebalo da se odlučuje o nečemu stvarnom. Pravi značaj izbora nije u tome ko će na kraju pobediti, već šta bi se njima moglo promeniti.
Nasuprot suparničkoj predstavničkoj demokratiji, u kojoj se političari bore sa svojim protivnicima, deliberativna demokratija podrazumeva okupljanje građana i zajedničko rešavanje problema.
Ja bih odmah izašao na birališta. To nema nikakve veze sa mojom željom da porazim brexit. Brexit više nije naše najvažnije pitanje: glavno pitanje je možemo li odbraniti demokratiju…
Lideri Konzervativne partije imaju čudnu naviku da kada podnose ostavke to traže i od lidera opozicije. Tako je Theresa May u svom poslednjem obraćanju parlamentu to zatražila od Corbyna.
Novi magazin – Nije lako predvideti kako će se rasplesti američka kriza. U ovom času su izgledi da predsednik Tramp bude opozvan i veliki i neznatni. Ovo zato što je reč o dvostepenom postupku.
Elitistički prezir prema direktnoj demokratiji ne samo da potvrđuje populističku retoriku, već istovremeno ignoriše činjenicu da referendumi mogu biti izuzetno efektno oružje protiv populista.
Odsustvo dogovora nije nikakav „čisti rez“, kako to neki zamišljaju, posle koga ćemo samo produžiti dalje. To bi u stvari bio početak nove ere konfuzije, sa čitavim nizom novih sporazuma sa EU.
Za one koji pitaju zašto prosto ne bismo podržali ostanak u EU odgovor glasi da je drugi referendum jedini demokratski način izlaska iz krize u vezi sa brexitom. Laburistička partija baš to treba da ponudi.
Za vladu koja je izgubila većinu u parlamentu postoji očigledno i praktično rešenje. To nije potkopavanje demokratije. Rešenje je raspisivanje opštih izbora i prepuštanje odluke glasačima.
Plan Borisa Džonsona da suspenduje parlament pre Kraljičinog govora 14. oktobra treba da isprovocira poslanike da blokiraju brexit bez dogovora ili da izazove opšte izbore kroz izglasavanje nepoverenja.
„Odbrani demokratiju – odupri se zatvaranju parlamenta“. Ovako glasi poziv za okupljanje demonstranata protiv namere Borisa Džonsona da privremeno suspenduje parlament.
Žao mi je što kvarim letnju zabavu, ali moram da podsetim da ovom zemljom upravljaju desničarski manijaci koji rade na rušenju parlamentarne demokratije.
Boris Džonson je prvi britanski premijer za mnogo godina unazad koji nema nikakvih dilema u pogledu Evropske unije. Njegova strategija za osvajanje vlasti podrazumevala je samo jednu opciju…