Blagodareći slavnoj tradiciji i pravilnom razvoju, Hrvatska je zemlja u kojoj ima mnogo više slobodara nego slobode. Shodno tome, pjenušava liberalna graja što se nakon zabrane plakata za predstavu „Fine mrtve djevojke“ zagrebačkog kazališta „Gavella“ nadigla u ime slobode stvaralaštva, uspješno je izmaknula iz fokusa centralno pitanje: Tko je taj koji cenzurira?

Budući da manevar nije slučajan, i budući da najveću nelagodu očigledno izaziva hladno i jasno adresiranje odgovornosti – Tko doista cenzurira? – teško je oteti se dojmu da tekuća provala slobodarskog bijesa, u svome pretežnom dijelu, ima skrivenu ambiciju legitimirati i pothraniti mehanizme represije kojima se navodno opire. Uz gromke novinske naslovnice, uz složan medijski defile kulturnih pregalaca, nadraženih kolumnista i intelektualaca opće prakse koji pršte od ogorčenja, na hrvatskoj javnoj sceni vodi se još jedna pseudobitka za pseudoslobodu.

Za razliku od ravnatelja „Gavelle“ Darka Stazića, čijom je odlukom plakat „povučen iz upotrebe“, gro javnih batina popili su zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i jedno udruženje katoličkih fanatika, onaj prvi jer je „po nalogu Crkve naredio da se plakat skine“, a sada „ne popušta pritisku zgroženih građana, umjetnika i političara koji su se pobunili protiv cenzure“ („Jutarnji list“). Odmah treba reći: sasvim nezasluženo!

Cenzuru je, kao što svi znaju, proveo Darko Stazić – nitko osim njega! – i to zbog utroška koji, imajući u vidu skupocjeni ulog kao što je „sloboda stvaralaštva“, ne može biti nego petparački: da je ravnatelj „Gavelle“, recimo, gradonačelniku poručio kako sa svojom „naredbom“ može lijepo obrisati tur, pa je onda tako pečatiranu dostaviti na analizu kaptolskome komesarijatu, sigurno je da zbog toga ne bi završio u zatvoru, niti bi bio izvrgnut policijskome maltretiranju, niti bi mu se sudilo po paragrafima Kaznenoga zakona, a jedva da bi ozbiljnije ugrozio i svoju sadašnju sinekuru.

Ipak, začudo, onaj segment javnosti koji protestira zbog stegovnih mjera nad umjetničkim izražavanjem ne očekuje od čelnika autonomne kulturne institucije da iskaže autonomnost. Ta struktura je puna razumijevanja za njegove sistemske nevolje. Darko Stazić sa svoje strane veli da je, protivno osobnim uvjerenjima, pribjegao drakonskome potezu zbog „neviđenog pritiska“ i „sramotne organizirane akcije“, čime se i autonomna kulturna institucija lišila „sramote“, otpravivši je u smjeru bezumne političko-crkvene nemani, a on sam navukao je masku mučenika, nekoga tko je u stanju boriti se protiv cenzure i kroz cenzorski čin.

Tipično hrvatski, glas onoga tko je zabranio plakat bezbolno je pridružen onima koji se groze zabrane. Ravnatelj „Gavelle“ nema gard tihoga poslušnika, nego istupa kao borbena marioneta – figura opremljena žrtvenom aurom zbog toga jer nije u stanju mrskog naredbodavca ispratiti sa sočnim „odjebi“ – i time se ukazuje kao opće mjesto ovdašnjih liberalnih nagnuća.

Malograđanski je ideal, naime, konzumirati slobodu bez rizika, onu koja je dodijeljena, a ne i izborena. Nad njom bdije strukturalno zadana nemoć.

Dosta je slična intonacija protestne izjave 30-tak članova „Gavellina“ ansambla, zgranutih „grubim činom cenzure“ koja je – pozor! – „od strane politike provedena nad našim kazalištem“ (što će reći da „politike“, bez imena i prezimena, nema u kazalištu, nego je ono zona kreativnog patništva, u trajnome neprijateljskom obruču), i njihova upozorenja kako je „mali korak od zabrane plakata do zabrane predstave“.

No, nisu li predstavu s repertoara trebali skinuti sami izvođači? Ne bi li to bio jedini vjerodostojan vid otpora upravi teatra koja je jedan kazališni projekt – bez obzira na njegovu kvalitetu – odlučila kastrirati i učiniti ga „društveno prihvatljivim“? Ne bi li, umjesto finog mrtvog prosvjeda, pobuna mogla uključivati i nešto osobnih izlaganja? I zašto bi, prema nekoj neobičnoj gradaciji nasilja, zabrana predstave bila strašnija od zabrane plakata?

Dodaju li se tome zahuktali medijski pogoni koji punim liberalnim plućima osuđuju zabrane u tuđim atarima, prisustvujemo istome starom nesporazumu: borbenim kricima slobodarski raspoloženih pokornika. Kao i toliko puta do sada, u obranu slobode progovorio je duh koji provizornom srdžbom zapravo proslavlja svoj konformizam i osnažuje matricu poslušnosti.

Odluku Olivera Frljića da raskine suradnju s „Gavellom“ – da jasno artikulira svoj odnos prema cenzorima, a ne (samo) prema onima koji ih na cenzuru sile – redatelj „Finih mrtvih djevojaka“ Dalibor Matanić popratio je lakonskom konstatacijom kako je „to njegovo pravo“, pogotovo „ako je to napravio u znak podrške nama“(!), dok bi on, Matanić, „u ovom slučaju samo podebljao broj izvedbi“.

Bio je to upečatljiv izraz nelagode nekoga tko je čak i svojom „provokativnošću“ – odnosno baš zbog nje – idealno adaptiran na zadana pravila ponašanja. Radi se, po svemu sudeći, o kolektivnom tipu težnje. Zagrebačka kulturna čaršija, uspravna u svojoj klonulosti, već će se pobrinuti da za Frljićevu gestu, umjesto onih principijelnih, smisli praktične motive.

Slučaj „Gavellina“ plakata samo je iznova izmamio na danje svjetlo hermafroditsku konstituciju hrvatskoga borca za slobodu, uvijek spremnog da optužujuće upire prstom u smjeru dalekih meta – „politike“, „ideologije“, „crkve“ ili „katoličkih talibana“, svejedno – a u isto se vrijeme krotko podvrgne „višoj volji“ koja proizlazi iz njihovih mračnih komplota.

Ako uzgaja kritički dar, u optjecaju je strogo kontrolirana subverzivnost; ako je prinuđen na „buntovničko“ suučesništvo u gadarijama, od dobrovoljno izabrane nemoći sačinit će program. „Škopljen – spašen!“ klikće u sebi domaći slobodar i stišće karijernu figu u džepu, onu s kojom će, kada god ustreba, doprinijeti regeneraciji poretka čija se bit svodi na odsustvo slobode.

Hrvatske kulturne institucije, kao i hrvatske novinske redakcije, pune su „žrtava sistema“ kojima je samocenzura postala način izražavanja. Teško da ima ičega perverznijeg od povika protiv cenzure u vodećim hrvatskim medijima, kada cenzura čini najvitalniji dio njihovih uređivačkih koncepcija.

Urednik prominentnog dnevnika mobilizirat će zbor korporacijskih mislilaca da, u formi pjevane mise, najoštrije osudi zabranu kazališnog plakata, čak će i osobno sročiti dirljivi pamflet o „nezapamćenom aktu nasilničkog ponašanja“, a u jutarnjoj šihti uklonit će s novinskih stranica desetke kartica problematičnoga štiva, da se ne zamjeri oglašivačima i političkim pokroviteljima… pa tako iz dana u dan.

Tko je, dakle, taj koji cenzurira? Nije li to, umjesto s uma sišavšeg Bandića i prokazanih „fundamentalista“, upravo vječiti hrvatski liberal kojemu su usta puna slobode, a gaće pune sudbe klete? Nije li to onaj koji proizvodi permanentnu demokratsku buku da prikrije tragove, jer vlastite lance istodobno proklinje i ljubi, tako da pristojnome čovjeku ostaje začepiti uši, ili ga zamoliti da stiša ton, ili ga – kada postane jasno da protiv drekavca nema lijeka – tek radi ličnog zadovoljstva poslati u krasni ku… no, to ćemo cenzurirati.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 27.01.2013.

Peščanik.net, 25.01.2013.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)