Koncem 2014. godine napunit će se petnaest godina od smrti Franje Tuđmana. Umro je poslije višegodišnje teške bolesti, koja je dulje skrivana od javnosti, a na sprovodu su se sudarile dvije potpuno rastavljene i suprotstavljene slike istog događaja. Prvog hrvatskog predsjednika ispratilo je u gustom špaliru veliko mnoštvo građana koji su se nagurali u središtu Zagreba kojim je prošla pogrebna kolona, ali su mu iz inozemstva došli na sprovod samo turski predsjednik Sulejman Demirel i tada slabo poznati mađarski opozicijski političar Viktor Orban. Bio je to očiti bojkot, ili preciznije, mrtav Tuđman bio je bojkotiran isto onoliko koliko i dok je bio živ.

Ali, te dvije oprečne slike nisu se zamrznule kao trajno stanje koje u vremenskom frižideru ostaje nedodirljivo za promjene koje su se u međuvremenu dogodile. One su se s vremenom počele približavati, kao da je svijet s godinama sve više prihvaćao Tuđmanovu Hrvatsku, a Tuđmanova Hrvatska svijet, iako granica među njima nikada nije sasvim izbrisana. Onaj špalir koji je ispratio umrlog hrvatskog predsjednika počeo se ljuljati i prorjeđivati netom je poslije desetgodišnje vladavine HDZ-a vlast prešla u ruke šestoročlane opozicije na čelu s Ivicom Račanom. A još i više i smjelije tokom diskretne detuđmanizacije koju je unutar HDZ-a i cijele države proveo prvenstveno Ivo Sanader, a nastavila Jadranka Kosor. Doduše, nakon što je komandno mjesto u HDZ-u preuzeo Tomislav Karamarko sve je zaustavljeno, Tuđman je opet postao „in“, iako novi šef i novo vodstvo HDZ-a ne znaju ni sebi objasniti što njihova „retuđmanizacija“ zapravo znači. No, štogod značila i Karamarko prihvaća Evropu kao prirodno stanište kojem Hrvatska pripada, a i sam HDZ je poodavno punopravni član grupacije evropskih konzervativnih stranaka.

S druge strane, međunarodna zajednica (Sjedinjene Države plus Evropska unija), koji, vidjesmo, na Tuđmanov sprovod nisu poslali ni najnižu garnituru diplomatskih predstavnika, ipak su u krajnjoj instanci prihvatili dvije ključne sastavnice njegove nacionalističke revolucije. To je stvaranje etnički čiste države (što je implicitno prihvaćeno njezinim učlanjenjem u NATO i EU, ali i eksplicitno oslobađajućim presudama generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču). I drugo, to je masovna pljačka u privatizaciji (u čemu su zapadni partneri, iako to ni do danas nije do kraja rasvijetljeno, i sami, preuzevši najlukrativnije tvrtke, svakako morali sudjelovati). Dakle, Tuđman je nakon pogrebnog bojkota na Zapadu, uvelike rehabilitiran, no službeno o tome nikada nismo obaviješteni iz Washingtona i Bruxellesa, tako da on formalno i dalje slovi kao jedan od glavnih negativaca iz krvave ratne i tranzicijske jugoslavenske priče iz devedesetih. Time je stavljen u otprilike istu ladicu sa svojim velikim uzorom, španjolskim diktatorom Franciscom Francom, koji je također na indeksu neprihvaćenih državnika u novijoj evropskoj povijesti, ali je spomenuti međunarodni dvojac praktički pristao da se današnja Španjolska temelji i na ostavštini frankizma (to nije jedina dodirna točka Tuđmana i Franca, o čemu više u nastavku).

Sada nekoliko napomena o ovoj knjizi. Ona se, u Biblioteci Feral Tribunea, pojavila nedugo prije Tuđmanove smrti i, naravno, nije mogla ništa znati o tome što je bilo poslije. Ambicija joj je bila omeđena samo time da evidentira i podcrta ono ključno što ulazi u Tuđmanov politički i idejni opus, i eventualno odškrine vrata pitanju o kojem se i danas malo, premalo govori, a to je da li se samo Tuđman nametnuo Hrvatskoj. Ili je bilo i obratno, tj. je li on bio i medij kroz koji su se ispoljile i neke šire i dublje političke težnje i htijenja u hrvatskoj politici. To je opširnije i usmjerenije obrađeno u ovom drugom izdanju, što je i razumljivo jer je nakon Tuđmanove smrti postao dostupan i uvid u ono što bitno pomaže u odgovoru na to pitanje. A to je koliko i što je od Tuđmanove ostavštine preživjelo ovih desetljeće i pol od njegove smrti i kakvi su izgledi da se to prostre i na naredna desetljeća. Sama činjenica da su u drugom izdanju ostavljena sva poglavlja prvog, a uz ovaj Predgovor ubačeno je samo novo poglavlje „Tuđman poslije Tuđmana“, dovoljno govori o temeljnom stavu ove knjige. Da, ta je ostavština i danas živo prisutna. Dobro, možda ne u cjelovitosti svih ideja i stavova, pa njegovi pseudoznanstveni izleti u povijest, osobito prisutni u Bespućima povijesne zbiljnosti danas nisu citirano štivo ni među najgorljivijim Tuđmanovim sljedbenicima.

Ali, to ionako nije presudno za percepciju njegovog životnog političkog i državničkog opusa. Oni koji smrtno ozbiljno uzimaju Tuđmanova povijesno-filozofska stanovišta zaboravljaju da on nije bio ni jedno ni drugo, ni zanatski odškolovan povjesničar, a još manje filozof. Ali su sasvim u pravu kada napadaju njegova „teorijska“ stanovišta nakon što ih prepoznaju u konkretnom političkom djelovanju prvog hrvatskog predsjednika. Tako njegovi stavovi da genocid i etničko čišćenje mogu u nekim okolnostima imati i pozitivan učinak mogu biti proglašeni pukim trabunjanjem nedoučenog povjesničara, što zbilja i jesu. Ali samo dok se ne suočimo s činjenicom da je u ratovima devedesetih doista bilo i genocida i etničkog čišćenja, jer se tada ta trabunjanja doimaju kao nešto krajnje ozbiljno, a ozbiljno stvarno i jest. Toliko ozbiljno da samo netko krajnje intelektualno i politički neodgovoran može reći da Tuđmanova politička ostavština nije preživjela njegovu smrt. Naravno da jest, i to ne samo u Karamarkovim manje-više folklorističkim ekstenzijama kojima obiluje njegova „retuđmanizacija“, nego, što je mnogo važnije, i u stavovima gotovo cijele današnje političke Hrvatske, uključujući sadašnju vlast Zorana Milanovića i Ive Josipovića. Usto, ta je ostavština, kako sam natuknuo, sasvim nesumnjivo preživjela i kroz prešutno prihvaćanje od strane ključnih članica međunarodne zajednice.

Ovdje se treba još malo vratiti na sutvorca današnje Španjolske – Francisca Franca. On je Tuđmanu najviše imponirao zbog pomirbe fašista i antifašista, koju je i sam prihvatio i pretvorio u zaglavni kamen svoje nacionalističke ideologije, ako tu uopće ima nekakve ideologije, umišljajući da će njih dvojica time zaslužiti posebnu počast kao preporoditelji novije evropske povijesti. Ali, nije riječ samo o tome. Tuđman se divio Francu, iako o tome nema registriranih izjava, i zato što je jedini uspio sačuvati jednu vrstu fašizma (manje eksplicitnog od njemačkog i talijanskog) i nakon sloma fašizma u Evropi i pobjede antifašističke koalicije. Ne, ne znači da je i Tuđman htio restaurirati hrvatski fašizam, barem ne u njegovom najgorem obliku, ali svakako jeste bojovni antisrpsko-antibošnjački nacionalizam koji je barem granično doista bio i fašistički, a svakako profašistički. Istinabog, to nije mogao raditi tek tako, jer je Hrvatska bila pod puno rigoroznijim monitoringom nego Francova Španjolska (posebno kasnije u vrijeme pregovora za primitak u NATO i EU), tako da se to moglo iščitavati više iz njegove ideje pomirbe, preuređenja Jasenovca u zajedničku grobnicu fašista i antifašista i tsl. Ali je zato Herceg-Bosna, u zavjetrini činjenice da je međunarodna zajednica intervenirala u Bosni i Hercegovini dvije-tri godine kasnije, davala puno eksplicitnije i otvorenije dokaze za to. Najizrazitiji je svakako podatak da je ta paradržava čak unijela u svoje osnivačke dokumente da vlast u njoj pripada samo Hrvatima, što je jedina doslovna replika naci-fašističkog tipa vlasti u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Ovo izdvaja hrvatski ratni nacionalizam iz devedesetih od ostalih u ex-Jugoslaviji kao najeksplicitniji i najbojovniji, što, istina, ne znači da je bio i najopasniji. Opasniji je svakako bio srpski samom činjenicom što je bio najmnogoljudniji i superiorno naoružan. On je napravio i najviše zločina, napunivši haške zatvore više nego druga dva zajedno, ali je u jednome – barem na početku – zaostajao za hrvatskim. Tuđmanov nacionalizam bio je, naime, strogo ekskluzivan, tj. isključivao je druge narode i religije, pavši čak i ispod razine Ante Pavelića jer je isključivao i Muslimane, dok je srpski nacionalizam barem inicijalno bio inkluzivan. Uključivao je druge, makar i samo kao drugorazredne pripadnike proširene i prekomponirane srpske države na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Tek poslije nekih godinu-dvije i srpski nacionalizam se „pohrvatio“, tj. postao eksluzivistički, što nije jedini primjer blizanačkog nadopunjavanja dva nacionalizma. Prva velika etnička čišćenja izvedena su u srpskim paradržavama u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, uz pomoć Miloševićeve Srbije, ali je onda taj model nasilnog etničkog inženjeringa najsistematičnije i najpotpunije provela vlast u Zagrebu. Uklonila je u prvoj polovici devedesetih praktički sve ruralno i dobar dio urbanog srpskog stanovništva u Hrvatskoj (s tim da je ovo drugo sasvim neopravdano palo u zasjenak brige međunarodnih i hrvatskih nevladinih institucija).

Dakle, Srbi su etnički čišćeni i brisani „srpskom“ metodom, što ne govori o nekakvom izdvojenom srpskom mazohizmu, jer se događalo i obratno. Tako je Republika Srpska već svojim čudovišnim imenom s pravom ponijela etiketu najvećeg ratnog zla pod kapom današnje BiH, ali uglavnom se zaboravlja da je ona prednjačila u svemu osim u vremenu nastanka, jer je prije njezinog nastanka inicirano osnivanje Herceg-Bosne. I to na onoj naci-fašističkoj matrici strogog nacionalnog ekskluzivizma koju sam spomenuo, što znači da je sistemom povratne opruge i veliki, pustošeći egzodus Hrvata iz sjeverne i središnje BiH praktički isprojektiran u vrhovima te bivše hrvatske paradržave. Ukratko, može se reći da je srpski ratni nacionalizam uvelike išao putem koji je prtio hrvatski nacionalizam, kao što je i hrvatski nacionalizam išao prtinom srpskog. Tako da trpki poučak ratova iz devedesetih nije u tome što su zaraćeni nacionalizmi napravili jedni drugima, nego u tome što su napravili samima sebi. Prije nekoliko godina uveo sam u upotrebu pojam srpsko-hrvatskog nacionalizma, ciljajući na štetu koji su oni pojedinačno ili zajedno napravili trećima, ali zapravo je najveću štetu Hrvatima nanio hrvatski nacionalizam, a Srbima srpski. To je valjda i najjadnije iskustvo koje smo baštinili iz ratnih devedesetih, a ono je neizbrisivo utkano i u događaje kojima i dan danas svjedočimo.

Ovako idiotske nacionalne politike Srbije i Hrvatske iz devedesetih mogle su dovesti samo do toga da ih Evropska unija tretira kao nižerazredne države koje će trpjeti u svome društvu jedino zato što je svojedobno rekla da će se proširiti na teritorij cijelog kontinenta. I zbilja, Hrvatska je prošla kroz mrcvareći duge i teške pregovore prije učlanjenja u EU, a Srbija je s mukom došla do toga da početkom 2014. godine te pregovore započne. No, i u jednoj i u drugoj to je primljeno kao nešto uglavnom samorazumljivo, valjda zbog osjećanja da je to prihvatljiva cijena što se nije „prodalo dušu“ Washingtonu i Bruxellesu, nego se ušlo, ili će se ući, u evro-atlantske integracije sa očuvanom političkom i mentalnom prtljagom iz devedesetih. Slobodan Milošević je u Srbiji svrgnut s vlasti jednom vrstom „antibirokratske revolucije“ kojom je sam izgradio svoju karizmu i moć, ali je i dalje dovoljno uvažavan da ni predstavnici tzv. druge Srbije ne dovode u pitanje njegovu ratnu politiku. S Tuđmanom je isto tako ili i više od toga, njegovi kritičari u Hrvatskoj i dalje su rijedak i izoliran soj, tako da uz manje stilske korekcije ostaje ono što je on sam o sebi rekao 1994. godine: „Ako ne bilo Tuđmana, ne bi bilo HDZ-a, ne bi bilo Hrvatske.“ Sasvim u skladu s tim, i u Srbiji i u Hrvatskoj, ni ratni zločinci nisu izgubili pozlatu heroja koji su se žrtvovali za domovinu, štoviše, tu se pozlatu glanca i nakon što im se u Haagu, pa čak i pred domaćim sudovima, izreknu osuđujuće presude.

U to su se, već rekoh, skladno uklopile neke najnovije haške presude, koje su u vrlo vjerojatnoj vezi s interesima nekih međunarodnih sponzora Tribunala, prije svega Sjedinjenih Država, dovele do oslobađanja Gotovine i Markača s hrvatske strane, te Momčila Perišića, Jovice Stanišića i Franka Simatovića sa srpske. Iz tih oslobađajućih presuda da se jasno iščitati da se briše odgovornost država Hrvatske i Srbije ne samo za ratove devedesetih, nego i za zločine počinjene u njima, i tu se odgovornost u cijelosti prenijelo na niže srpske i hrvatske optuženike, i to uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Da li to ima veze s namjerom da se jednu novu članicu EU i drugu, koja će to u dogledno vrijeme postati, oslobodi hipoteke – što je istodobno poruka Sarajevu da se ne nada članstvu u skoroj budućnosti, ili da mu se čak uopće ne nada – ostaje otvoreno za različite spekulacije. Ali, ako bi i bilo tako, u Zagrebu i Beogradu nemaju razloga za veliko olakšanje, još manje slavlje. Ako su ih u Washingtonu i Bruxellesu pomilovali jednom rukom, ne znači da će ih pomilovati i drugom, što ima veze s mijenama i presvlačenjima u samim vrhovima evroatlantske politike. Dok se osnivalo i uhodavalo, haški mlin za mrvljenje balkanskih militantnih nacionalizama, Washington i Bruxelles bili su visoko posvećeni tom cilju, i jedina karika koja se u to nije uklapala bilo je američko inzistiranje na neizručivanju američkih državljana (stalnom) Sudu u Haagu.

Ali u međuvremenu je i ondje popustila osjetljivost na nacionalizam budući da je on nahrupio i u svakodnevicu niza novih i starih članica Evropske unije (posebno u Grčkoj i Mađarskoj), i to kao posljedica novog lica što ga je sve više počeo pokazivati EU. Njegov liberalni svjetonazor u razmjerno je kratkom vremenu promijenio fokus, premještajući uvelike svoje težište s ljudskih prava na područje ekonomije. I to ekonomije koja se sve ubrzanije amerikanizira, gubeći iz zavoja u zavoj obilježja „narodnog kapitalizma“ i „države blagostanja“, i dobivajući obilježja onoga što se udomaćilo pod nazivom „neoliberalizma“. Tako je Evropa praktički odustala od sebe, postajući ono što po proklamiranim ciljevima nikada nije smjela biti, interesna zajednica u kojoj „jači kvači“, a, jasno, najjače kvače krupni kapital i velike zemlje u kojima je on najviše koncentriran. Kako je usto i unutar samog kapitala došlo do raslojavanja, pa je financijski kapital potisnuo proizvodni koji jedini jamči razvoj, EU je počeo ekonomski stagnirati i padati. A na toj suženoj ekonomskoj osnovici ionako velike razlike između bogatijih i siromašnijih zemalja sve više dobivaju obilježje antagonizma između „sjevera“ i „juga“ (što znači da je Evropa dobila svoju vlastitu, unutrašnju „Afriku“). Ukratko, stvoren je okvir u kojem su se nacionalni i klasni egoizmi počeli sve ugodnije osjećati i sve bolje uspijevati, dok istodobno službeno deklarirana solidarnost i uzajamnost naočigled kopne i doživljavaju se kao uljezi kojih se treba riješiti.

Eto, u takvu je novu zajednicu država ušla Hrvatska (nepuno desetljeće prije i Slovenija), u ulozi koja nije puno bolja od ljuske na uzburkanoj vodi. S teretom ratnih grijehova iz devedesetih ona se tu u startu pojavljuje kao nižerazredni partner kojeg će se jedva išta pitati, a stvar je učinila još gorom zato što nije osvijestila tu novu poziciju. Da bi to učinila, trebala bi prvenstveno usvojiti i apsorbirati činjenicu da je ušla u zajednicu vrlo nalik zadnjoj Jugoslaviji, sa sličnim antagonizmima i manjkom solidarnosti koji su i tada postojali, ali ne više u ulozi bogatog nego siromašnog dijela te zajednice. Pa, osvijestivši to, pokušati s ostalima sebi sličnima nešto napraviti da se to promijeni, a ne pobožno čitati s usana što se u Bruxellesu kaže – kako sada radi. Nakon petnaest godina provedenih na Mirogoju, Tuđman u ovu priču ulazi s nečim što ga dodatno pokopava, ali i s nečim što mu, naprotiv, iznenađujuće pruža satisfakciju. Njegovo militantno i nepomirljivo antijugoslavenstvo, u kojem nije bilo strpljenja ni za kakve reforme socijalističke federacije, pa je rat u Hrvatskoj ona podjednako priželjkivala koliko joj je bio i nametnut – to antijugoslavenstvo sada se pokazuje kao fatalna praznina u nedovršenom mozaiku. Jer, pokuša li se zamisliti što bi bilo da je Jugoslavija opstala, pred očima bi se neizostavno pojavila sasvim drukčija slika. Koliko god, naime, ona sličila, kako rekoh, Evropskoj uniji, jer ju je pokopao između ostalog isti nedostatak solidarnosti koji i sada gledamo, također stoji da je ona bila, iako nesavršena i nedorađena, evidentno ozbiljna i funkcionirajuća država.

I da je kojim slučajem ona sada stajala pred ulazom EU, a već su bile obavljene i neke predradnje da se to zbilja i dogodi, stvari bi sasvim sigurno izgledale bitno drukčije nego sa Slovenijom, Hrvatskom, Srbijom i ostalim državama nastalim njenim raspadom. Ta razmjerno velika i solidno uređena federacija pouzdano ne bi ulazila u Evropu kao tabula rasa kojoj od prvog do zadnjeg slova treba diktirati kako se pravi država i kako se nju uklapa u širu zajednicu drugih država. A s obzirom na respektabilni diplomatski pogon koji je izgradila, sasvim je vjerojatno da ne bi samo Bruxelles njoj postavljao uvjete koje mora ispuniti, nego bi poneki i ona njemu postavila (recimo oko održanja starih hrvatskih brodogradilišta, čija iznuđena privatizacija koja bi lako mogla biti samo uvod u likvidaciju, osiromašuje ekonomski i tradicijski ne samo Hrvatsku nego i Evropu u cjelini). Sada se nešto tako ne može zamisliti. Ili se može zamisliti samo kao privjesak o mačkovom repu, a u hrvatskom slučaju to pruža i neočekivanu satisfakciju koju sam maloprije spomenuo. Procesi kojim EU svoj ionako uzak liberalni ideološki okvir još dodatno sužava na goli ekonomski egoizam, idealno se, naime, uklapaju u mrzovolju koju je prema liberalnoj ideji pokazivao Tuđman. On je bio toliko ostrvljen na tu ideju da ju je doživljavao skoro kao osobnu uvredu i ogovarao ju je otprilike kao ludu babicu koja je porodila najgore lijeve i desne ekstreme.

To je, doduše, kod njega bilo, kao i mnogošto drugog, jedva dopola, ili ni toliko domišljeno. Jer, on je u liberalizmu prezirao prvenstveno i najviše univerzalizam, ali je zbog istog razloga prezirao i toliko različite stvari kao što su judeo-kršćanstvo i, nešto manje, komunizam, tako da tu nekog sistema očito nema, niti ga može biti. Uostalom, kamo sreće da današnja liberalna Evropa zbilja boluje od univerzalizma, jer bi joj to pomoglo da se vrati temeljima zajedništva na kojima je izgrađena, a u međuvremenu temelji su se sasvim rasklimali i ruinirali. Ali, bez obzira na to, Tuđmanov antievropeizam, koji se kod njega uspješno razvio bez obzira što se, pogotovo na početku, izjašnjavao kao veliki zagovornik Evrope, danas dobiva neočekivanu zadovoljštinu. Taj zadrti nacionalista, koji je prezirao sve u čemu se mogla rastvoriti i, ne daj bože, nestati hrvatska državna samostalnost, sada bi, da se oglasi iz groba, zbilja mogao reći da se to i događa, a da je protuvrijednost koja je za to dobivena ulaskom u Evropsku uniju sasvim mala, ili čak ništavna. Posljedica je to činjenice da je Evropa izgubila uvjerljivost koju je imala do izbijanja sadašnje velike krize, jer je dotad moglo izgledati da reduciranje nacionalnih država nije velika, ili i nikakva šteta. Vjerovalo se, naime, da je stvoren novi nadnacionalni entitet u kojem i nije opasno nestati, jer će od njega svatko dobiti, kao s općinskog pašnjaka, što mu treba, a to je više nego što je dotad imao.

Ali, sadašnja kriza, s urušavanjem, umalo i rasulom čitavih država, posebno na mediteranskom obodu Evrope, zatamnio je i pocijepao tu pastoralnu sliku. Štoviše, pokazalo se da do krize sasvim vjerojatno ili i sigurno ne bi ni došlo da prije toga nije uništen spomenuti idilični pašnjak. I da umjesto solidarne raspodjele bogatstava unutar jedinstvenog kontinenta nije nastupila grabež oko toga tko će se tih bogatstava dokopati, a dokopaju se, naravno, uvijek bogati i uvijek na štetu siromašnih. To će sigurno dovesti, zapravo je već dovelo, do independističkih i kriptoseparatističkih raspoloženja i težnji u EU, i to i među državama „stare Evrope“ (prvenstveno u Velikoj Britaniji) i „nove Evrope“ (najizrazitiji je primjer Mađarske). S druge strane jačaju i zagovornici svojevrsnog evropskog „unitarizma“. Oni polaze od razumne postavke da Unija neće ojačati dok ne postane osim jedinstvene monetarne i jedinstvena fiskalna zajednica, koja se u slučaju Sjedinjenih Država pokazala puno otpornijom na udare krize. Ali je to onda degeneriralo, posebno kroz ponašanje Njemačke, u sve očitije nastojanje da se putem opravdanih federalističkih ideja progura komandni unitarizam u kojem će najveći i najbogatiji biti štapski nadređeni malim i siromašnijim. Kao da se reproducira, evo nas još jednom u prispodobi s Jugoslavijom, ono što je uoči njene propasti radio Slobodan Milošević, i tako praktički „izmislio“ i svog antipoda Tuđmana. Da bi onda njih dvojica svaki sa svoga kraja, i uz izdašnu pomoć Slovenije, dograbili i dokrajčili jugoslavensku federaciju.

Kao što se vidi, Tuđmanova Hrvatska tu se javlja u ulozi jednog od glavnih negativaca, ali njezina sadašnja pozicija unutar Evropske unije mogla bi biti sasvim drukčija. Čak potencijalno i od velikog značenja za raspletanje konfliktnih čvorova u EU. Ona, uz Sloveniju, jedina u Evropi ima iskustvo življenja u jednoj složenoj i ozbiljnoj federalnoj državi, koja je po svojim okvirnim karakteristikama nalik Evropskoj uniji, čak bi se moglo reći i da joj je bila idejna prethodnica. To se sada nudi da bude iskorišteno. Nakon izrazito negativnog iskustva koje je EU imao s Hrvatskom devedesetih, to bi se moglo preokrenuti tako da iz nje dolaze poticaji i savjeti kako rasplesti spomenute čvorove, ili preventivno djelovati da se oni ne pojave. Tim više što je ona u svom jugoslavenskom „predživotu“ imala prilike upoznati se s obje tendencije koje se sada isprepliću i sukobljavaju u Evropskoj uniji. Bila je žrtva bojovnog unitarizma koji je rušio jugoslavensku federaciju s jedne strane, ali i krivac za separatističko otpadništvo koje ju je rušilo s druge. Drugim riječima, čak i Tuđmanov inzistentni nacionalizam mogao bi biti od nekakve koristi kada bi ga današnja hrvatska politika kritički valorizirala, a zatim se to ukomponiralo u dijalektiku sadašnjih antagonizama u Evropskoj uniji. Ali vraga, hrvatska politika takvih ambicija nema ni u najmanjim, pilećim tragovima, i umjesto toga iz Hrvatske dolazi samo štrebersko pijukanje nove članice čija je jedina ambicija da je se što manje primjećuje.

Zato nije nimalo slučajno što se i sadašnji socijaldemokratski premijer Milanović u posljednje vrijeme razgalamio protiv Balkana i Bizanta, kao glavnih meta s hrvatskog indeksa mračnih i nepoželjnih toponima. Jasan je, naime, dojam da je Hrvatska ušla u NATO i EU podrezana točno po mjeri kako je to zamišljao Tuđman. Za njega je ulazak u Evropu bilo nešto sadržinski prazno i nevažno, a jedino što mu je tu bilo bitno i u čemu je vidio relevantnu supstancu, jest da ulaskom u EU Hrvatska odlazi iz Jugoslavije i s Balkana. Na ovaj način nekadašnja Tuđmanova opozicija i sadašnja hrvatska vlast praktički je i njega uvela u Evropu i u EU, što je dio dublje, strateške interakcije među njima, o čemu će biti riječi u poglavlju „Tuđman poslije Tuđmana“. Zasad recimo samo toliko da je i normalno što je prvom hrvatskom predsjedniku omogućeno da „ode“ u Bruxelles, jer ako tamo treba predstaviti Hrvatsku kakva zbilja jest, a ne kakva se predstavlja, njemu tamo i jest mjesto. Nepunih desetljeće i pol poslije smrti, Tuđman je vrlo živo inkorporiran u politički, ekonomski, socijalni, kulturni, pa ako hoćete i emotivni život zemlje, što se najbolje vidi u tome da je šačica njegovih ljutitih protivnika iz devedesetih i danas ostala šačica.

A sve to uopće nije moralo biti tako samorazumljivo kako danas izgleda. Barem dva puta, naime, izgledalo je da će Tuđman umrijeti čak prije nego što je stvarno umro. Prvi put to je bilo kada su otkriveni silni razmjeri pljačke u pretvorbi i privatizaciji, a drugi put kada je, zatim, polovicom devedesetih poništio rezultate lokalnih izbora u Zagrebu, uz znamenito objašnjenje da neće dopustiti „oporbenu situaciju“ u glavnome gradu. No, on je preživio te dvije političke smrti zbog jednostavnog razloga što Hrvatska, a kasnije i njeni međunarodni sponzori, nisu dovoljno željeli da umre. Tako je Tuđman mogao mirno zaokružiti svoj životni politički i državnički opus, koji ima najbolje izglede da nadživi sve nas, iako se radi o jednom od najopskurnijih i najštetočinskijih opusa u današnjoj Evropi. Hrvatska je jedna od etnički najčišćih članica EU. U službenoj je upotrebi novac čije je ime preuzeto iz Pavelićeve ustaške države. Dovoljno je prisutna u ukinutoj Herceg-Bosni da se praktički može govoriti o dvojnom suverenitetu nad tim dijelom BiH. Tuđmanov plan o bogatih dvjesto obitelji koji će biti motor razvoja zemlje ostvaren je uz očekivani rezultat da razvoja nema. Nacionalna kultura još se liječi od infantilnosti zadanog domoljublja iz devedesetih, ali bez izgleda u potpuno izlječenje, jer su se prvi filmovi o hrvatskim ratnim zločinima u jugoslavenskim ratovima pojavili tek deset i više godina poslije Tuđmanove smrti, dok su romani s tom tematikom još uvijek prava rijetkost.

Ovo je predgovor posebno napisan za drugo izdanje knjige Marinka Čulića Tuđman, i poslije Tuđmana (Zagreb: Novi Liber, 2014).

 
Peščanik.net, 20.02.2014.

Srodni link: Marinko Čulić: Tuđman poslije Tuđmana – Drugi deo