- Peščanik – Dev - https://dev.pescanik.net -

Uči li noćas netko u ovoj državi engleski?

 
Davno prije interneta, u jugoslavensko je školstvo ušla ona mantra o engleskom kao drugom materinjem jeziku, esperantu sutrašnjice. Engleski nije strani jezik, s njim se možeš snaći sve da te sad poplava izbaci negdje na Filipine ili u Urugvaj, bez znanja engleskog čovjek je danas praktički nepismen! – lijepo su nam roditelji i učitelji govorili još prije trideset godina. A mi, slinavi primati, klimali smo glavama otečenima od dosade, čekajući da monolog završe nekakvom obaveznom kretenskom prispodobom o važnosti poznavanja engleskog jezika. Svatko od vas čuo je barem jednu takvu kolosalnu budalaštinu kakvu obično govore smrtno ljuti i ozbiljni očevi, kojima iz nekog nejasnog razloga maštu razbukta tek jedinica u školi.

– A šta na primjer primjera da se Jugoslavija nedajbože sutra raspadne, Hrvatska postane nezavisna država, a ti saborski zastupnik, pa te dopadne biti promatrač u Europskom parlamentu?! – trijumfalno bi završio bijesni otac. – Hoćeš li se onda pitati što će ti u životu engleski simple tense futur?!

Realno, Ingrid Antičević, učenica jezične gimnazije iz Zadra, nije bezbrižnih sedamdesetih imala razloga da se raspada Jugoslavije iz strašne očeve priče plaši ni više ni manje od bilo koga od nas, koji smo iz kontrolnog sa simple tense futurom imali jednako čvrstu jedinicu. Tko u tim ludim godinama razmišlja – ali zaista razmišlja – o takvim stvarima?

I onda, jebiga, kako već život piše humoreske, i to na oxfordskom engleskom, Jugoslavija se zaista raspala, Hrvatska postala nezavisna država, a mala Ingrid saborska zastupnica SDP-a. I prije nego se snašla, već je stajala u simple tense futuru, pred televizijskom kamerom, kao jedna od jedanaest kolega zastupnika, hrvatskih promatrača u Europskom parlamentu.

– Gospođo Antičević – obratio joj se tada prepredeni novinar RTL-a na čistom engleskom. – Koji će biti vaši glavni ciljevi kao promatrača u Europskom parlamentu?

– Jes, tenkju veri mač! – razvukla je na to Ingrid širok, samopouzdan osmijeh, sve u sebi zahvaljujući strogom ocu i staroj profesorici engleskog, koji su s njom imali onoliko strpljenja. Ali, valja pošteno priznati, i ludoj sreći da je novinar postavio jedno tako srazmjerno lagano pitanje.

Do sad je, eto, pojava znala biti i simpatičnom, ponekad baš i smiješnom, ali odavno više nije ni simpatična ni smiješna. Je li dakle u ovoj zemlji itko ikada učio fakin engleski?!? U odnosu na naše moderne političare s Twittovima i Facebook statusima, bogami je i štapski ćato Franjo Tuđman sa svojim engleskim iz škole rezervnih vojnih starješina u Bileći zvučao kao sir Alec Guinness. U čemu je točno problem Hrvata s engleskim jezikom, sam Bog zna. Osobno, ne bih se nakon svega iznenadio ni da se u britanskim arhivima otkrije kako je ta neobična inhibicija kumovala i samoj bleiburškoj tragediji.

– Gospodine generale – započeo je, veli legenda, britanski brigadir Patrick Scott na svom aristokratskom engleskom. – Želite li da za vas i pripadnike ustaške vojske uredimo politički azil, britansko državljanstvo i kakav pristojan civilni posao u Londonu, dok se ne snađete, ili biste radije da vas odmah predamo partizanskoj vojsci Josipa Broza?

– Jes, tenkju veri mač! – razvukao je na to ustaški general Ivo Herenčić širok, samopouzdan osmijeh, pa pomalo nediplomatski, a svakako vrlo nevojnički, stao grliti i ljubiti visokog savezničkog oficira, sve u sebi blagosiljajući i slavni britanski imperij, i staru gospođu Kseniju, profesoricu engleskog, koja je s njim imala onoliko strpljenja.

Čulo se za tu priču još osamdesetih, kad se o Bleiburgu tek počelo govoriti, i dugo je smatrana samo zlonamjernim vicem srpske historiografije. Danas, s iskustvom naših “Broken Engleza”, od Bandića i Mesića do Kosorice, Milinovića ili Ingrid, nisam više tako siguran. Jebemti, da nas ovoga časa poredaju u četverorede, s našim bismo pregovaračima i njihovim znanjem engleskog jednako lijepo najebali.

Poslušajte, uostalom, još jednom naše mlade, prozapadne političare kako bleje na engleskom: smijete li se i dalje zakleti da znaju što su pregovarali i potpisali? Svakako, ja neću biti taj koji će se Bog zna kako iznenaditi kad 1. srpnja 2013. u nekom austrijskom dvorcu, na svečanom domjenku povodom prijema Hrvatske u Europsku uniju, naš državni vrh dočeka samo neki stariji britanski oficir s ađutantom.

– Ladies and gentlemen, u skladu s rezultatima pregovora, proglašavam apsolutnu i bezuvjetnu kapitulaciju Republike Hrvatske – reći će na svom aristokratskom engleskom, vraćajući skupo naliv pero u kožnu futrolu. – Sad kad smo to riješili, recite: želite li da vam uredimo neki politički azil, ili biste radije da vas odmah predamo Srbima?

– Jes, tenkju veri mač! – široko će se i samopouzdano nasmiješiti visoko hrvatsko izaslanstvo, do dugo u noć orit će se Hrvatskom pjesma zagrljenih HDZ-ovaca i SDP-ovaca.

Da, draga djeco, tako je to bilo. Zato nikad više ne pitajte – “što će mi u životu engleski futur simple tense?”. Engleski odavno više nije strani jezik, čovjek je bez znanja engleskog danas praktički nepismen. Dočim se s engleskim možeš snaći sve da te sad poplava izbaci negdje na Filipine ili u Urugvaj. Ili u Jugoslaviju.

 
Globus, 20.03.2012.

Peščanik.net, 29.03.2012.