Od Minhena do Dečana, preko Beograda
Prolazim kolima pored Crvenih beretki kod Sava centra. Gledam uniformisane mladiće. Takvih se sjećaju u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. (tekst iz 2010, tema Kosovo)
Prolazim kolima pored Crvenih beretki kod Sava centra. Gledam uniformisane mladiće. Takvih se sjećaju u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. (tekst iz 2010, tema Kosovo)
Moj život se sastoji od dve gotovo identične polovine: 24 godine na Kosovu i skoro 20 u Nemačkoj.
Nije lako živeti u najsiromašnijem i najkorumpiranijem regionu Evrope.
SA sveske – 30. januara 2012. u Prizrenu, jedan građanin albanske nacionalnosti se polio benzinom i pokušao da se zapali.
Sada sam u hotelu Grand, sa njegovom zastrašujućom fasadom, prljavim sobama, dugim hodnicima koji podsjećaju na labirinte iz Kafkinih romana.
Pitanje je esencijalno: ima li načina da se uspostave normalni odnosi između albanskog kulturnog prostora sa prostorima bivših suseda.
Od rane mladosti, Domovino, držao sam se dušom i telom onog hektičnog hoda, neodređenog, grozničavog, zahtevnog hoda Omara Šarifa u nepreglednoj masi ljudi, dok traži svoju Laru.
Ovog meseca se navršava 10 godina od završetka rata na Kosovu. Posle teksta poznate nemačke novinarke Franciske Augštajn u Zidojče Cajtungu, pod naslovom Kada su ljudska prava naučila da pucaju, oglasio se albanski pisac Beća Cufaj.
Peter Handke je prošle godine posetio srpsku enklavu Velika Hoča na Kosovu. U svojoj poslednjoj knjizi objavio je beleške sa tog putovanja.