O čitanju u prevozu
Da li su vozovi, autobusi i avioni zaista doveli do porasta književne proizvodnje? Izvesno je da su ta prevozna sredstva brzo prodrla u svetove pisaca. Prvo sećanje Virdžinije Vulf je na majčinu haljinu u omnibusu.
Da li su vozovi, autobusi i avioni zaista doveli do porasta književne proizvodnje? Izvesno je da su ta prevozna sredstva brzo prodrla u svetove pisaca. Prvo sećanje Virdžinije Vulf je na majčinu haljinu u omnibusu.
Ovde imamo potpuno odbacivanje same ideje napretka ili poboljšanja ili zaslužene sreće. Zašto onda ljudi ili neki ljudi čitaju takve tekstove, i to sa apetitom? Je li to neki perverzni oblik uživanja? Ili samosažaljenja?
Levi je završio svoju knjigu o Aušvicu 1946. Imao je 27 godina. Urednica najveće izdavačke kuće u Torinu, i sama Jevrejka, odbila je rukopis ovog remek-dela, a posle nje još pet izdavača. Zašto?
Iskustvo čitanja liči na uobičajeno predstavljanje onog što nije neposredno prisutno. Čitalački proces reaktivira obrasce prošlog iskustva da bi u našem duhu stvorio nove priče, pseudosećanja.
Uprkos književno-kritičkoj tradiciji koja uči da je ličnost pisca nevažna za vrednovanje dela, nije li zadovoljstvo čitanja teksta i u razmišljanju o enigmi osobe koja ga je napisala.
Zamislimo da smo osuđeni da svake godine donosimo praktično nemoguću odluku, kojoj svet pripisuje sumanuti značaj.