Gutljaj slobode
Posle 10 godina i preko 500 tekstova, napustio nas je zauvek naš prevodilac sa ruskog Haim Moreno (1947-2019). Ponavljamo njegov poslednji prevod Leva Rubinštejna, za koga ne bismo znali bez Haima.
Posle 10 godina i preko 500 tekstova, napustio nas je zauvek naš prevodilac sa ruskog Haim Moreno (1947-2019). Ponavljamo njegov poslednji prevod Leva Rubinštejna, za koga ne bismo znali bez Haima.
Radi se o odluci nadležnih u gradu Vašingtonu da trg ispred ruske ambasade nazovu imenom Borisa Nemcova. Ruske vlasti su Americi obećale brz simetričan odgovor. Kakav odgovor? Šta je tim ljudima?
Deset mi je godina. Nad gradom se vije nerazgovetni huk praznika. Televizor trešti. Za govornicom – Hruščov. U sobu zaviruje komšinica, čila žena čudnog imena Ganja.
To što se vlast trudi da nas navikne na to da građanin u savremenoj Rusiji može biti osuđen „nizašta“ i da se treba radovati što je kazna blaža, a mogla je biti oštrija – e to je zaista gnusno.
Patrioti žude za tim da Nobela dobije neko naš: „Da vidimo, bili su Afrika, levičarka i američki Jevrejin, buntovnik sa Gvadelupe i zaštitnica prava seksualnih manjina. Krajnje je vreme da se i nas sete.“
Predsednik Dumskog komiteta za obrazovanje izrazio je zabrinutost povodom „sankcija uvedenih protiv naših zaslužnih kolega Josifa Kabzona i Valerija Raškina. „Ako su svi oni Šarli, onda smo svi mi Kabzoni!“
Oni tamo nemaju ništa osim tih svojih istopolnih brakova. A mi, na primer, imamo Putina. Imaju li oni Putina? Nemaju. Vidiš, u tome je stvar. A Krim? Imaju li oni Krim? E, mi imamo. I on je samo naš.
To poluostrvo je mesto odakle je sve počelo, mesto gde je naša Matuška Rusija prvi put stala na noge i prohodala.
Znam da među ljudima na kijevskom Majdanu ima i „čivuta“ i „kacapa“.
Mislim o Ukrajini i zato što mi je majka pričala priče o svom detinjstvu u Poltavi.
„Savremena istorijska nauka je utvrdila da Prvi Ruski Car Ivan nije ubio svoga sina.“
Komunizam je bio zakazan za početak 80-ih, ali umesto njega se dogodila samo Olimpijada.
Predlog rezolucije o ljudskim pravima u Rusiji skinut sa dnevnog reda Skupštine OEBS.
Sam po sebi, status stranog agenta nema u sebi ničeg zazornog. Kao ni žuta zvezda.
Šta ako mene proglase herojem rada i u mom rodnom kraju postave moje bronzano poprsje.
Knjige o Staljinu se množe kao buba ruse u zajedničkom stanu moga detinjstva.
Poslednjih nedelja smo svedoci sramne i narastajuće homofobne dumske bahanalije.
Dok sam kao dečak čitao Čiča Tominu kolibu, stideo sam se toga što sam belac. A sada se stidim što nisam gej.
Ruska javnost je decenijama vaspitavana na sveopštoj špijunomaniji i lovu na strane i domaće neprijatelje.
Komunisti su nas lagali onako kako odrasli lažu decu. Ovi danas, lažu služeći se istim jezikom kao i mi, zato su njihove laži tako mučne i ponižavajuće.
Naša navika da šetamo ulicama grada dobila je crte društveno angažovane akcije.
Razgovor o pank-molitvi Bogorodici moguć je samo pod jednim uslovom: devojke moraju biti puštene iz pritvora.
Sloboda je kao zaraza. Ljudi se slobodi ne mogu naučiti. Oni od nje „oboljevaju“.
Decembarska zbivanja su naše već rutinirano osećanje stida zamenila ponosom i nadom.
Kao u vreme socijalizma, na jednoj strani stojimo MI, a na drugoj ONI. Reč „otpor“ opet postaje ključna.
Poveo se razgovor o tome koji bi praznik mogao biti sveopšti, ako bi Rusija, na neki nezamislivi način, iznenada postala slobodna.
U ovoj našoj zlosrećnoj otadžbini, kultura je još jedino što nam je ostalo.
Prošle subote su na moskovski bulevar akademika Saharova pustili Naše i rekli im: ’ajd sad malo protiv korupcije.
“Staljin” već odavno nije vlastita imenica. Ona je kao naziv neke teške hronične bolesti i treba je pisati malim početnim slovom.
Rusija liči na neželjeni rezultat naše preterane popustljivosti.
Na Lava Tolstoja se neprekidno duri jedna vrlo uticajna institucija, poznata pod imenom Ruske pravoslavne crkve.
Danas televizija ne govori jezikom društva, već jezikom vlasti.