Kako se kalio šovinizam
Srbi su konačno naselili zemlje „oko Kaspijskog, Azovskog, i Crnog mora, zemlje u Ermeniji, Rusiji, Đermaniji, a nešto Švedskoj, Belgiji i Franc. i tu se sučeliše sa drugim Srbima došavšim iz Afrike“.
Srbi su konačno naselili zemlje „oko Kaspijskog, Azovskog, i Crnog mora, zemlje u Ermeniji, Rusiji, Đermaniji, a nešto Švedskoj, Belgiji i Franc. i tu se sučeliše sa drugim Srbima došavšim iz Afrike“.
Među srpskim političarima postoji duga tradicija napada na akademsku javnost, naučnike, intelektualce.
Svoj neslavni doprinos brojnim napadima na oslobađajuću odluku suda i sudiju Majića dala je i Biljana Srbljanović u tekstu „Presuda“, objavljenom u dnevnom listu Blic 18. septembra…
Atlagić kaže za Dubravku Stojanović da „bi odležala 15 godina u zatvoru“. Uskratio nam je objašnjenje šta je to što sprečava ruku pravde, u atlagićevskom smislu, da dohvati Stojanović i njoj slične.
Na počecima moderne srpske istoriografije nalaze se dva istoričara, čija bi se međusobna suprotnost teško mogla zamisliti većom.
Bajka o ekvidistanci liberalne paradigme u odnosu na tobožnja „dva ekstremizma“ je ogoljena pred recentnim iskustvima tretmana Grčke, sa jedne i, primera radi – Mađarske, sa druge strane u EU.
Јер када се Русија опорави дигне, Поново ће углед се њезин да подигне, На висину словенство ће се дићи, Нико руку на њега неће смет подићи…
Zaključak iz moje knjige je doslovno preuzet u jednom sudskom aktu. Iako potiče od protivnika rehabilitacijskog divljaštva, taj zaključak je iskorišćen upravo za rehabilitaciju notornog zločinca.
To što Vučić konfabulira je prišivanje poganih etiketa na osnovu po društvenim mrežama napabirčenih koještarija. Tu komentar zaslužuje jedino sumanuta potreba da se tako nešto javno izluči.
Svakome ko ima dve daske u glavi jasno je da nije isto kada anonimni tviteraš kaže da je predsednik države lopov i kada to isto za nekoga kaže predsednik ili ministar unutrašnjih poslova.
It is prime minister’s self-promotion as the “iron lady” of Serbian nationalism and can’t possibly have any positive effect in the area where such effect is the most needed – Serbian-Albanian relations.
Kao i sve drugo što radi predsednik Srbije Aleksandar Vučić, tako su i njegove beslovesne tirade o „eliti koja to nije“ samo još jedan deo iščašenog pogleda na svet koji promoviše.
Glavni problem nesrećnog parlamentarizma u Srbiji jeste fundamentalno nerazumevanje, odnosno neprihvatanje od strane vlasti činjenice da je opozicija deo institucija sistema.
Portret velikog župana Stefana Nemanje potpisan je na uličnom stubu kao „despot Stefan Nemanja“. Tako je jedan od prvenaca projekta umesto objekta koji nešto slavi postao svojevrsni stub srama.
To narušava ugled funkcije, služi samopromociji premijerke kao „čelične ledi“ srpskog nacionalizma i ne može proizvesti pozitivan efekat u onoj sferi gde je najpotrebniji – a to su srpsko-albanski odnosi.
Vulin hoće „tvrdu i čvrstu“ granicu. Kako je to u saglasnosti sa njegovom izjavom da je cilj Srbije ulazak u EU i poštovanje evropskih vrednosti, od kojih su dobrosusedski odnosi jedan od ključnih kriterijuma.
Individualno posmatrano, relevantnost tih naroda i država marginalna je, a ona je u dobroj meri takva i samoskrivljeno. Međutim, kao celina, makar i samo mehanička, oni tvore čitavu jednu civilizaciju…
Ponašanje vodećih aktera patološkog stanja koje se naziva „politički život“ je politička kanalizacija, a sadržaj te infrastrukture uglavnom je poznat.
While the rise of right-wing movements in the EU can be explained by the misuse of liberal democracy, in Serbia, the rise of the extreme right is happening in the very name of democracy.
Dok se porast desničarskih pokreta u evropskim zemljama dešava zloupotrebom klimavih institucija liberalne demokratije, u Srbiji se uspon najreakcionarnije desnice dešava u ime odbrane demokratije.
Nisam pratilac „Zoranove vizije“. Ako mu jednom bude podignut spomenik neću nositi cveće. Ali na njegovu istorijsku pojavu gledam iz šire perspektive mogućeg…
Dva čoveka su nepotrebno izloženi strahu, stresu i neizvesnosti, uz punu svest da se na suprotnoj strani nalazi svemoćna stranačka mašinerija spremna na sve, koja je svojim interesima podredila čitavu državu.
Ana Brnabić se ne slaže sa ocenom Fridom hausa o stanju sloboda u Srbiji. To je, razume se, očekivano: da se slaže, morala bi podneti ostavku, priznati neuspeh u prikrivanju istine i podneti druge političke posledice.
Spot afirmativno govori o istraživačkom radu, optimistično prikazuje tu aktivnost, predviđajući slavu i priznanje onima koji se istraživanjima bave i to na krajnje bizaran način – „Aleja velikana to je naša destinacija“!
Da li veću štetu čini ministarka pravde koja pritiska državne organe da preispituju problematično ponašanje samo protivnika vlasti, ili glumac koji neke od nosilaca javnih funkcija naziva fuksom ili Hitlerom.
Tekst o Dimitriju Ljotiću objavljen u Politikinom zabavniku primer je „pristrasne neutralnosti“, kada se iza prividne vrednosne neutralnosti tendencioznom selekcijom činjenica skriva vrednosna opredeljenost.
Pooštravanjem kaznene politike država insistira na retributivnom karakteru kazne, čime podilazi osvetoljubivim nagonima i agresiji onih koji najčešće i nisu neposredno pogođeni učinjenim krivičnim delom.
Da li nas od političkih ubistava, hapšenja političkih neistomišljenika i ogoljene diktature dele samo poglavlja? Da li se isplati odgovor na to pitanje saznati odustajanjem od evropskih integracija?
Stogodišnjica nastanka Jugoslavije – jubilej bez slavljenika – pokreće iznova pitanja koja se tiču tog istorijskog događaja, onoga što mu je prethodilo i onoga što je usledilo.
Nikola Selaković se izdvaja po snazi otrova u svojim izjavama. Na otvaranju spomenika pobedi u Prvom svetskom ratu u Užicu njegov govor je bio manje opak, ali opet neizostavno garniran šovenskom pakošću.
„Vekovima građena pravna tradicija“ na koju ministarka upozorava i na čiju se zaštitu obavezuje zapravo ne postoji. Uz ozbiljnu toleranciju prema izostanku kontinuiteta, neku pravnu tradiciju imamo tek dva veka.
Preziranje činjenice da se radi o autoru osuđenom za ratne i zločine protiv čovečnosti predstavlja šepurenje kukavičke vlasti, koja nema kuraži da zvanično odbaci odluke suda u Hagu i podnese konsekvence za to.