Završna reč
Završna reč Srđe Popovića, advokata na glavnom pretresu 24. aprila 2007. godine u predmetu krivice opt. Milorada ULEMEKA i dr. za krivično delo iz č1.122. OKZ pred Posebnim odeljenjem Okružnog suda u Beogradu
Završna reč Srđe Popovića, advokata na glavnom pretresu 24. aprila 2007. godine u predmetu krivice opt. Milorada ULEMEKA i dr. za krivično delo iz č1.122. OKZ pred Posebnim odeljenjem Okružnog suda u Beogradu
Danas – Premijera Đinđića su u zvanični konsenzus o Kosovu, posredstvom oca nacije, uveli upravo oni koji su, najmanje, poslužili kao “politički kišobran” njegovom ubistvu.
Danas – Na Zorana Đinđića pomislim skoro svaki dan, svaki put kada se suočim sa ponižavajućom stvarnošću u kojoj živimo od trenutka njegovog ubistva.
Advokat Bulatović: Da li ste bili u lošim odnosima sa predsednikom Vlade pok.dr. Zoranom Đinđićem ? Ulemek: Ne. Baš suprotno. Advokat Bulatović: Hvala, nemam više pitanja. Ovo je sama srž odbrane prvookrivljenog.
Radio emisija 24.11.2006, govore: Milosav Marinović – Saki, Jelena Milić i Dejan Ilić.
Radio emisija 08.09.2006, govore: posmatrači suđenja za ubistvo Zorana Đinđića, Srđa Popović i Teofil Pančić.
NIN – Kada je reč o intelektualnoj političkoj biografiji Zorana Đinđića, nezaobilazno je ukazati na uzore koji su formirali njegovu političku misao, kao i na unutrašnju rascepljenost njegovih teorija i svakodnevnim životom primoranih naklonosti.
Danas – Svim srcem podržavajući akciju KAPIRAJ KOPIRAJ u nekoliko navrata sam gostovao na tribinama širom Srbije na kojima je prikazivan i film sa govorima ubijenog premijera Đinđića.
Radio emisija 11.03.2005, govore: Miloš Vasić, Branka Prpa, Dubravka Stojanović, Nikola Samardžić, Miroslav Tamburović, Dragoljub Stošić, Mirjana Miočinović, Végel László, Milosav Marinović–Saki, Nenad Dimitrijević, Srđa Popović, Mileta Prodanović i Stojan Cerović.
Đinđićevu knjigu Jugoslavija kao nedovršena država vidim kao do danas najznačajnije delo koje smo dobili u oblasti političke i ustavne teorije.
Radio emisija 12.03.2004, govore: Vesna Pešić, Ivan Milenković i Srđa Popović.
Vreme – Iza njega su ostali samo njegovi saradnici i sledbenici kojih ima od svake fele. Oni ne mogu da se pozovu na Đinđićevo nasleđe jer toga ima samo u nameri, više u energiji nego u ideji.
Gordogan – Srbija se nedavno oprostila od dva svoja predsednika – Ivana Stambolića, bivšeg predsednika države i Zorana Đinđića, aktuelnog predsednika vlade. I pored obilja informacija, oba ubistva su i dalje obavijena gustom maglom.
“Ni trezveniji posmatrači neće se moći oteti utisku da su ovde zaista osnovne stvari dovedene u pitanje, utisku da je Jugoslavija zapravo nedovršena država, takoreći kao neka otvorena opcija, koja se opire svakoj konačnoj definiciji…” (Zoran Đinđić)
Već dugo sam se pitao šta je to još potrebno da bi Srbija konačno zavolela Zorana Đinđića. Sada znam: bilo je potrebno, posle svega, da joj ponudi na dlanu i svoje raskomadano srce.
Radio emisija 04.10.2000, govore: Zoran Đinđić, Desimir Tošić, Vladeta Janković, Mirjana Miočinović i Vesna Pešić.
Radio emisija 13.09.2000, govore: Mića Lenkić, otporaši iz Smedereva, Vesna Pešić, Zoran Đinđić, Sergej Trifunović i Mirjana Karanović.
Radio emisija 05.04.2000, govore: Zoran Đinđić, Ognjen Pribićević, slušaoci Radija B92.
Od svih režima u bivšoj Istočnoj Evropi ispade da je ovaj naš najžilaviji. Da li mu još nešto uopšte može nauditi? Da li je u međuvremenu postao imun na potrese i krize?
Konačno je laknulo onima koji su se već mesecima pitali zbog čega srpski režim ne definiše “ratne ciljeve Srbije”. Pre nekoliko dana dobili su definitivan odgovor.
Komunizam je bio jedino društveno uređenje u istoriji čovečanstva koje je uvedeno dekretom. Naravno da je istorija prepuna oktroisanih državnih uređenja i nametnutih oblika vlasti. Međutim, komunizam je bio znatno više od toga.
Ništa nije tako slabo kao ideja čije vreme je bespovratno prošlo. U Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi ta ideja je bez sumnje ideja socijalizma.
Retke su zemlje, poput naše, u kojima je “ustavna radnja” napeta kao neki kriminalistički roman, prepun raznovrsnih zavera, zločina i namerno zamršenih tragova.
Ako svaki narod ima takvu vlast kakvu zaslužuje, znači li to da ima i takvu opoziciju kakvu zaslužuje? Lako je naći primere koji opovrgavaju ovu teoriju o harmoniji oko loše vlasti, nejake opozicije i malodušnog naroda.
Do nedavno teško je bilo odgovoriti na pitanje kada je Jugoslavija nastala. Da li 1918. kao konačno ostvarenje “vekovnog sna” balkanskih slovenskih naroda? Ili možda 1943. kako veruju pristalice AVNOJ-a?
Politička scena u Jugoslaviji sve više podseća na cirkuski šator. Gutači plamena tu se nadmeću sa krotiteljima zverinja, a priučene akrobate prevrću se u vazduhu, glumeći lakoću i spontanost.
Trijumfalni pohod Predsednika Predsedništva SR Srbije po Južnom Banatu rezultiralo je jednom važnom poukom: za Srbiju je najznačajnije to da je ima!
Država je sankcije dočekala nespremno. Još gore od toga, ni kada su sankcije zvanično uvedene, nije sačinjen krizni plan za funkcionisanje države pod vanrednim okolnostima.
Samo zanemarljivo mali broj novih privrednih subjekata je u spisak svojih delatnosti uključio i po neku proizvodnu. Ono za čim njihovo poslovno srce žudi jeste trgovina, po mogućnosti eksport/import.
Nikada u našoj istoriji nije toliko toga učinjeno u ime afirmisanja nacija. Istovremeno, nikada se jugoslovenske nacije nisu osećale tako ugroženima, osujećenima i obespravljenima kao danas. Gde je rešenje ovog paradoksa?
Danas naše društvo još samo na svojim rubovima komunicira pomoću koda binarnog shematizma, gde se radi o dihotomijama levo/desno, revolucionarno/kontrarevolucionarno, progresivno/konzervativno.
Prva Jugoslavija nastala je u Versaju, druga u Jajcu, treća na Brionima. Nastanak četvrte, u kojoj trenutno živimo, delociran je.