Hvala predsedniče Obama
Obama sada dela kao vođa i prijatelj, spasavajući Izrael od njega samog. Šaljemo mu zahvalnicu iz Tel Aviva što nas je spasao od napada na Iran.
Obama sada dela kao vođa i prijatelj, spasavajući Izrael od njega samog. Šaljemo mu zahvalnicu iz Tel Aviva što nas je spasao od napada na Iran.
Ponekad se pitam šta mi u stvari želimo od naših arapskih građana.
Izrael ima pravo da odbije palestinskim zajednicama da se priključe na vodovodnu mrežu.
Stvari moraju biti jasno izrečene: nije poželjno da Izrael napadne Iran. Izuzev dvojice političara, niko nije oduševljen idejom o napadu.
Ono što je mirne proteste na bulevaru Rotšild pretvorilo u nasilne je – nasilje policije. Prosto rečeno: oni su počeli.
Naseljenici traže saosećanje od Izraelaca, ali nisu ga zaslužili.
Potrebni su nam ljudi sposobni da donesu dramatične odluke koje će spasiti državu od potonuća.
Stvaranje vlade nacionalnog jedinstva prenosi samo jednu poruku građanima: prevara je način vladanja, laž je pouka mladima.
Iseljavanje u Izrael nikada nije bilo na vrhu liste prioriteta američkih Jevreja.
Švedski pisac Hening Mankel je učestvovao u dve mirovne flotile ka Gazi i oba puta na sramotan način proteran iz Izraela.
Poslanica iz partije Kadima izjavila je da želi da učestvuje u TV programu Ples sa zvezdama.
Mladi Tel Aviva imaju pravo da čuju ratni plan Netanijahua pre publike u staračkim domovima na Floridi.
Šta bi bilo sporno u listi koja liči na spisak za kupovinu?
Na putu za Hermon, Golanska visoravan izgleda kao da je oduvek izraelska i kao da su svi njeni stanovnici Izraelci.
Ona je dobra učenica i smerno dete: „Volim da hvatam ljude bez dozvole za boravak u Izraelu“.
Kako je dobro i prijatno kada se nađe tema za protest koja neće naljutiti većinu.
Stvorena je nacionalistička, verski zatucana država sa kojom niko sa zapada ne može da se identifikuje.
Izrael gubi šansu, možda poslednju, da sačuva svoj jevrejski i demokratski karakter.
Rik Peri kaže da će ako Izrael odluči da napadne Iran, on očekivati podršku za taj rat od američke vlade.
Izraelci su zavisnici od istorije, ali samo pod uslovom da se ona dešava na njihovoj televiziji.
Kao i uvek, i sada možemo da zapevamo: “Dok šetamo, ima nas troje / ti i ja i sledeći rat” (Hanoh Levin, 1968).
Izrael ima bogatu tradiciju destruktivnog cinizma, poput Šaronovog “kraja okupacije” u Gazi. Ipak, Netanijahu je ovu veštinu doveo do vrhunca.
Za nekoliko dana biće predat zahtev za priznavanjem Palestine kao države i kao članice UN. Rezultat glasanja je unapred poznat: velika većina zemalja će priznati palestinsku državu.
Čak i ako ne izgovaramo reč okupacija i ne govorimo o palestinskoj državi, omča koju nam je vlada Izraela stavila pre četrdeset godina ne daje nam da dišemo.
Mnogi Izraelci se sa nostalgijom sećaju godina kada je država bila vlasnik gotovo svega. Treba se setiti da su svi tada bili siromašni, osim onih sa dobrim partijskim vezama.
Oseća se slika koju je Amos Oz stvorio: protest je krenuo od nekoliko ljudi koji su kopali u svojim dvorištima, i dotakli kabl, koji je osvetlio ceo komšiluk.
Danas je zabranjeno pozivati na bojkot proizvoda sa okupiranih teritorija, sutra će biti zabranjeno pozivanje na kraj okupacije.
Netanijahu ima dve želje: da bombarduje Iran i da bude odvučen na pregovore sa Palestincima.
Naselja na teritorijama u svemu su preuzela primat nad pograničnim gradovima.
Netanijahu nije spreman ni na kakav sporazum s Palestincima. Sve ostalo su prazne reči.
Izraelski đaci treba da uče celu istinu o danu kada su Palestinci proterani iz svojih domova 1948. godine.
On smatra da revolucije u arapskom svetu vode slomu režima pod protektoratom Zapada i instaliranju novih, pod iranskom zaštitom.