Perje koje nikad da poleti
Ako napolju ne može da se diše – treba samo da uđemo unutra i zatvorimo prozore, kako nas vlast lepo savetuje. A deponije će se same ugasiti kao što su se same i upalile.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik.
Ako napolju ne može da se diše – treba samo da uđemo unutra i zatvorimo prozore, kako nas vlast lepo savetuje. A deponije će se same ugasiti kao što su se same i upalile.
Koja ste kategorija: tajkun ili plaćenik? Jer ako se prijavite za pare vi ste plaćenik. A ako se ne prijavite za pare – vi ste dakle tajkun. Tajkun zbog koga je i uvedeno prijavljivanje.
Kada je gradonačelnik umesto gradonačelnika ukoričio svoja sabrana dela, žitelji Beograda su sabrali njegova nedela i uputili mu javnu kritiku. Neknjiževnu ali sasvim ljudsku.
Zašto ova vlast misli i dela kao da su izbori sklapanje patrijarhalnog braka? Srbijo, udala si se i sad trpi. Nema nazad, nema dogovora. Ako hoćemo most na livadi – stavićemo ga…
U takozvanom slučaju Namenska iz Lučana radnici su ispred zgrade suda „spontano“ iskazali podršku svom direktoru i neslaganje sa optužnicom za smrt kolege na radnom mestu.
U želji da domaćoj i inostranoj javnosti pokaže dobru volju (koju nema) da popravi neravnopravne izborne uslove, Vlada Srbije je donela Zaključak. Koji zapravo i nije zaključak…
Možete se zaključati u Rektorat i tražiti da se ministru poništi doktorat, ali nadležna komisija i predsednik države misle da su svi dokazi o plagijatu samo jedno rekla-kazala.
U svetu se dešavaju stvari za koje je potpuno nezamislivo da bi se mogle desiti kod nas. Naravno da pri tom ne mislim na Severnu Koreju, jer je ona ovde sasvim zamisliva, čak i moguća.
Vlast je čak slala i svoju delegaciju da direktno iz usta opozicije čuje koji im je vrag i šta im to smeta, ali nikako da razume zbog čega bi to opozicija bojkotovala izbore.
Vlast za pravi tenk tvrdi da je tek bezazlena maketa. Dok je za pravu maketu vešala tvrdila da je zazlena čak toliko da su istražni organi morali da se uključe u maniju gonjenja.
Ako ikada bude završen neki od najavljivanih koridora biće proglašena sedmodnevna nacionalna radost (što je ipak kraće od dvanaestodnevne žalosti u Severnoj Koreji posle smrti prethodnog diktatora).
Zna ova vlast i ustav i zakone, ali za njih ne haje, jer je u njenoj prirodi samo da se drži zajedno, ne i da se drži slova zakona. A tek se neće držati nekog dogovora sa opozicijom.
Predsednik je rekao da neće da razgovara s liderima opozicije, ali da hoće da se bije s njima. A sa narodom će da razgovara. Sada ipak razgovara s opozicijom, a sa narodom se bije.
Zašto vlast traži i da je volimo, kao da nije dovoljno to što vršlja po državi kako joj se prohte? Zašto traži da neuke i bahate cenimo kao novu elitu, a nove lopove kao cenjene privrednike?
Zašto je u našoj verziji bajke na kraju antiklimaks: tri slova koja su inicijal neke žene što je psovala po tviteru. Da li je u opštem sunovratu svih vrednosti i predsedniku države pala cena?
Pih, bre, kakvi ste to ljudi. Razbacujete se ljubavnim rečima, govorite kako volite ovog pevača, onu glumicu, Noleta, pa čak i Putina, samo se stisnete kad ovoj vlasti treba da izjavite ljubav.
Gledali smo kako političari govore o sebi u trećem licu jednine. Gledali smo ih kako o postignućima države govore u prvom licu jednine. I kako o sebi govore u prvom licu množine…
Zahtevi javnosti da opozicija predstavi svoje stavove, programe, planove i strategije su legitimni. I neostvarivi. Jer je vlast zaposela i poslednje krajičke javnog prostora…
Kao da ne živimo u državi nego u kockarnici. Svaki dan je nova tura – svaki izlazak iz kuće je novo stavljanje života na kocku. Hoćete li stići na vreme i hoćete li uopšte stići…
Priča predsednika države o njegovim međunarodnim aktivnostima više podseća na dečiji izveštaj sa rođendana – ko je došao, koga nisu pozvali, ko se kome dopada i kakvi su sendviči.
Pošto odgledamo kako se vlast pred kamerama dobro ismeje i zabavi zbog packi koje je dobila od međunarodne zajednice – ona ubrzo legne na rudu i počne da sprovodi ono što joj je rečeno.
Komisija EU je ove godine, za promenu, bila nEUmoljiva i donela po našu vlast nEUgodan izveštaj. U kojem je rečeno da smo jedno prilično nEUređeno društvo a da su pomaci nabolje sasvim nEUbedljivi.
Da bi se naš dan rutinski odvijao neko je morao da porani, neko da kasno legne. I niko od tih ljudi neće doći da nas gnjavi pričom o svojim mukama i nadanjima. Oni znaju da su samo radili svoj posao.
Ova vlast nas neprekidno poziva na sabornost. Sabornost koja znači – misliti glavom predsednika države i obezglaviti svako drugačije mišljenje, a naročito opoziciono.
Kako reći da završetak jedne deonice auto-puta ne znači ništa više od pukog završetka jedne deonice auto-puta, ma koliko ona našim nemarnim neimarima bila nesavladiva?
A kad se uskoro formiraju i ove samozvane „zaštitne narodne straže“ koje vlast priželjkuje a „desnica“ najavljuje – razgraničiće nas i od nas samih i od poslednjih mrva iole demokratskog ustrojstva.
A i to Kosovo, gde je baš sad našlo da ode? Sad kad predsednik države ostaje upamćen po velelepnim mostovima, autoputevima, duplo većim platama i penzijama i zlatnom dobu koje je počelo prošle godine.
Oni koji nisu imali živaca da dočekaju „dogodine u Prizrenu“ odlučili su da organizuju dogodovštine u mnogo bližoj i dostižnijoj Borči, gde je poprište borbe za „nedavanje Kosova“ postala pekara.
Kontramiting vlasti, najavljivan kao „sad ćete da vidite kad se skupi nas sto dvadeset, sto trideset hiljada“, naprasno je u svim izveštajima pretvoren u „evo videli ste da je Srbija pokazala jedinstvo“.
Taman smo pomislili da se opozicija ujedinila i organizovala da smeni vlast kad ono – vlast se ujedinila i organizovala da smeni opoziciju. I u tome nema ničeg za čuđenje.
A kad se ništa ne desi – vlast mora da prepriča predstavu koju je publika propustila. Pa ministarka oceni da je ponašanje opozicije vandalsko, a premijerka se izvinjava što nije izvela policiju…
Demonstracije ne ugrožavaju slobodu kretanja (mada vlast često podmeće kola Hitne pomoći koja navodno ne mogu da prođu), jer neometanog kretanja odavno nema po svojski obogaljenim ulicama…