Plinske svetlosti pozornice
Čak i kada nema događaja koji zavređuju da postanu vest, naša vlast smisli vest koja onda postane događaj dana. Ako ništa drugo, premijer će da prošeta do svog omiljenog gradilišta…
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik.
Čak i kada nema događaja koji zavređuju da postanu vest, naša vlast smisli vest koja onda postane događaj dana. Ako ništa drugo, premijer će da prošeta do svog omiljenog gradilišta…
Možemo i mi da promenimo ime svemu što u sebi sadrži nešto francusko. Pa da imamo slobodarsku salatu, slobodarski ključ, krevet, možda čak i novu izreku: naivan kao slobodarska sobarica.
Da li je regularno da gradonačelnik uzme za sebe takmičarski broj 1 i da li je regularno što skupštinu grada tretira kao svoju privatnu kuću pa se tamo presvlači za maraton? Odnosno, polumaraton.
Sve češće se pojavljuju i lažni nalozi sa kojih navodni demonstranti pozivaju na nasilje, zbog čega su sad vođoljupci kao „prinuđeni“ da im na kontramitingu pokažu njihovog boga.
Kad su bili studentski protesti 1968. drug Tito je rekao da su studenti u pravu. Drug Alek nije rekao to već samo da smo im „mi“ dopustili proteste.
Svega smo se nagledali na ovim izborima. Osim protivkandidata vlasti. Tu nepravdu je morao da ispravlja jedini kandidat kojem su sva vrata svih medija bila širom otvorena.
Godišnjica bombardovanja nije, kao prošle godine, obeležena svečano već radno. Novim bombardovanjem, ali ne osiromašenim uranijumom nego obogaćenim obećanjima vlasti.
Nepravdu sa rednim brojem na listiću pokušao je da ublaži narodni poslanik vladajuće partije: na svom tviteru je objavio (već odštampani?) listić sa zaokruženim kandidatom.
Predsednikovanje Miloševića okončano je parolom: gotov je! Predsednikovanje Vučića promoviše se parolom: gotovi ste! Gotovi ste ako ja (to jest on) ne budem izabran za predsednika.
The prime minister promised to engage in presidential campaign only in his free time (although, he also promised not to run) and then secured this free time by dismissing the government.
Premijer je obećao da će predsedničku kampanju voditi samo u slobodno vreme (doduše, obećavao je i da se neće kandidovati), pa je vreme oslobodio raspuštanjem vlade.
Živimo u eri post istine i post činjenica – umesto da jednostavno kažemo da živimo u ko bajagi državi u kojoj se vlast trudi da nas ubedi da njene ko bajagi institucije izistinski rade svoj posao.
Posle onoliko priča o oružju i eksplozivu – te našli ga u Jajincima, te našli ga u garaži, te daju nam ga i Rusija i Belorusija, te gomilaju ga u Hrvatskoj – detonacija se očekivano desila u samom srcu vlasti.
Celogodišnja novogodišnja atmosfera bi mogla da postane sledeća razvojna šansa. I to ne samo za one koji nam za velike pare iznajmljuju te ukrase niti za one koji od toga imaju procenat, već i za sve nas.
Vlast kojoj smo podvrgnuti možda najbolje opisuje davnašnja izjava deteta u knjizi „Pozdravi nekog”: otac nas bije na odmaranje. Bije nas pa sedne da se odmori, pa nas opet bije.
Koliko god loše da vi mislite o vlasti, vlast o vama misli još gore. To što će vam sasuti u lice sa malog ekrana ne možete ni da zamislite, a kamoli da kažete javno. A čak i da možete, oni bi rekli da ste vi još gori.
Da bi deca znala kome da zahvale što im je čistio sneg, aktivisti su nosili stranačke transparente velike kao vrata, u znak sećanja na školske dane i ono čuveno ”kec ko vrata”.
The problem is not the fact that it’s a Serbian train, since Serbian trains and buses regularly travel to Kosovo and vice versa, but the fact that the words „Kosovo is Serbia“ are written on it.
Pošto naša vlast već mesecima govori kako je jedino brinu mir i stabilnost u regionu, a stabilnost nikako da se naruši, na kraju smo ipak uhvatili poslednji voz za sukob – kosovski.
Posle orošavanja časti i ugleda, ministar policije je dobio još jedan novogodišnji poklon: uredbu koja ga ovlašćuje da po svom nahođenju i bez ikakvog nadzora formira pomoćnu policiju.
Kao i u onolikim tužilačkim i sudskim postupcima pre nje, i u slučaju 2016. godine je nastupila apsolutna zastarelost pa je dotična 2016. slobodna da ide gde hoće. Gde joj mi želimo da ode, to je već naša stvar.
Kako i dolikuje blagdanskoj atmosferi, proglasismo prigodno primirje sa susednom Hrvatskom. Bitka u naoružavanju i naruživanju se obustavlja do boljih predizbornih dana.
Zlatne godine bi stvarno mogle da dođu. Onima koji su vlast ili dovoljno blizu vlasti. Kad isposluješ da cela država bude tvoja prćija – onda te zaista očekuju zlatne godine vladavine.
Kad su i tužilaštvo i sud odbili da bilo šta urade u slučaju Savamala uprkos uličnim protestima hiljada demonstranata, zar mislite da će podleći pritisku šačice pristalica?
Psovanje majke je uzelo toliko maha da poslanik Martinović na zasedanju odbora nikome nije dao reč. Nažalost, posle smo od istog poslanika čuli da mu je majka ipak bila opsovana.
Taj familijaran odnos se najbolje vidi na televiziji. U nju premijer bane kao što samo rođak može da vam bane u kuću. I ne pita da li ste možda nešto drugo planirali, na primer da emitujete kviz…
Mi smo, što reče Arsen, siročad svijeta, pa se nudimo na usvojenje svakom ko se domogne velike moći. Od: mi smo Titovi, Tito je naš, stigli smo do: mi smo Trampovi, Tramp je naš.
U zemlji čijeg su premijera ubili atentatori, moraš biti dodatno senzibilisan kad se o takvoj mogućnosti govori. Tačno. U kući obešenog se ne pominje konopac. Ali u ovoj zemlji su ubijani i novinari.
Sve izgleda kao ministar za socijalna pitanja koji na Sajmu knjiga govori o poginulima u staračkom domu dok se nadvikuje sa raspojasanom lumperajkom koja mu trešti iza leđa.
Not a day goes by that we don’t get insulted by the government. It insults us collectively, as a group, as individuals. But at the end of the day, the government feels the most insulted.
Polako se uobličava pravilnik novogovora. Po njemu imate prava da u javnom prostoru govorite samo ako ste prethodno obezbedili dovoljnu podršku na izborima.
Gotovo da ne prođe ni dan, a da nas vlast ne uvredi. Vređa nas đuture, grupno, vređa nas pojedinačno, poimence. Pa ipak, na kraju dana, niko se ne nađe uvređeniji od same vlasti.