Cenovnik za neplatiše
Ako je verovati vlastima, ova vlast se kritikuje za pare, a hvali za džabe. Ne u smislu: džabe ste krečili, nego: krečenje je besplatno. Mada pogodba može da bude i: ruke vaše, materijal naš.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik.
Ako je verovati vlastima, ova vlast se kritikuje za pare, a hvali za džabe. Ne u smislu: džabe ste krečili, nego: krečenje je besplatno. Mada pogodba može da bude i: ruke vaše, materijal naš.
Glavni urednik provladinog glasila se izvinio što su te novine, koje inače obiluju pornografskim sadržajima svake vrste, objavile i neke fotografije – iz pravog pornografskog filma.
Kad utvrdimo da među žrtvama nema naših, kao što ih nije bilo u pariskom masakru, prelazimo na sledeće bitno pitanje. Da smo mi oni, odnosno da su oni mi – da li bi njima bilo žao nas?
Ako ste se i vi polakomili pa naivno pristali da uđete u 2015. godinu, znajte da ćete je konzumirati na sopstvenu odgovornost.
Željko Mitrović je morao da potegne čak na mali, državni Studio B, samo da bi nam objasnio zašto narodni poslanik Zoran Živković ne može da gostuje na TV Pinku.
Drugačije su markice u gornjem uglu ekrana, drugi su spikeri i drugi voditelji, nema ni onog pretećeg čoveka sa hemijskom olovkom, ali se metodi na velika vrata vraćaju na male ekrane.
Možemo se tešiti time da ova vlast bar nije krenula stopama turske vlasti koja uveliko hapsi novinare, producente, direktore medija zbog navodnog kovanja zavere protiv vlasti.
Već smo navikli na propise kojima se nešto zabranjuje umesto onih kojima nam se nešto obezbeđuje. Negde se uvode pešačke staze za one koji neprekidno bulje u mobilni, a kod nas zabrana telefoniranja dok se prelazi ulica.
Vulin se toliko naljutio na nevladin sektor da je svih dva miliona evra u inat poklonio novoosnovanoj vladinoj organizaciji za lečenje retkih bolesti dece. Ministar je buntovno naglasio da postupa ”kao čovek, a ne kao ministar”.
Once upon a time, Serbia was a place where good and bad people were equally distributed all over the country. Now the good people live only in the ruling party.
Nekada su u Srbiji živeli i dobri i loši ljudi. I bili su manje-više ravnomerno raspoređeni po strankama, profesijama, gradovima… Sada dobri ljudi žive samo u vladajućoj stranci.
Možda je problem u tome što mi sve svoje čuđenje potrošimo na stvari za koje nam drugi kažu da su za čuđenje. Čudili smo se dronu, pa albanskom premijeru, pa puštanju Šešelja…
Na istom tom aerodromu, već koliko danas i sutra biće dočekani i neki drugi, takođe zapaženi, mada ne i toliko poželjni gosti. Prvi će biti albanski premijer, a drugi – srpski vojvoda (onaj iz Haga, onaj iz Bajčetine tamo nije ni odlazio).
VIDEO i transkript, govore Vesna Pešić, Nadežda Milenković i Sofija Mandić.
Ako je zabrana pušenja u javnim prostorijama uvedena da bi se nepušači zaštitili od duvanskog dima, zašto se ne sme pušiti na ulici? Da ne trujemo golubove? Jer će se njima prehranjivati penzioneri?
Kad pogledate koje mere vlast preduzima da bi nam svima bilo bolje, stiče se utisak da joj je među onih nekoliko stotina hiljada savetnika – glavni savetnik Nada Macura, zaštitno lice Hitne pomoći.
Po svečanoj loži šetkala se familija državnih zvaničnika. Osim ”predsedničkog para”, mogli smo da vidimo i ”predsedničke unuke i sinove”, kao i ”premijerskog brata i sina”.
We are being asked to change only the part of our mindset which prevents us from working hard, but not to change the whole mindset and go on strike, because we are working in poor conditions for low wages.
Od nas se traži da promenimo samo pola svesti, onaj deo koji nas sprečava da radimo mnogo i prilježno, ali da ne promenimo i celu svest pa da počnemo da štrajkujemo što radimo pod lošim uslovima i za male pare.
Nismo spremni da pohvalimo vlast ni kad ispuni neko obećanje. Evo, zar nisu rekli kako će opoziciju držati kao malo vode na dlanu. I šta je bilo – ispunili su to. Drže je u šaci.
Premijer će uskoro organizovati još jednu paradu. Ali ne ponosa nego – vojske. To nam je obznanio ministar vojni, onaj koji je rekao da mu je najveći san da bude kao Aleksandar Vučić.
Dok je Dačić bio premijer, prokomentarisao je predloženo smanjenje plata i penzija rečima: ”Pa to zna i moja baba”. Čime je hteo da javno omalovaži takav predlog MMF-a.
U noći u kojoj su mediji objavljivali kako se pobeda naših košarkaša slavi i u Republici Srpskoj, stigla je vest da je u centru Beograda napadnut mladić, strani državljanin, gost konferencije o LGBT pravima.
Čovek može da promeni mišljenje o nečemu ali – da promeni svest?! Osim ukoliko predsednik ne predlaže da nam uradi kolektivnu loboTomiju, promena svesti je narealan zahtev. I nepotrebno zastrašujući.
Donekle smirujuće zvuče premijerove reči da jedino što možemo da uradimo jeste da se trudimo da ovaj naš brod plovi mirno. No, sedativno dejstvo te racionalne rečenice nestaje kad se udubite u situaciju na tom brodu.
We had everything, but we still haven’t had a president who meddles in his wife’s affairs and stays away from his own. Now we have that.
Da zvanični predsednik države, u svoje radno vreme ne radi svoj posao za koji ga građani plaćaju nego da kao privatno lice, ali u zvaničnom svojstvu predsednika radi za privatnu fondaciju svoje zvanične supruge?! To ima samo kod nas.
Zašto vlast ima potrebu da nas ubeđuje kako protiv sebe ima novinare, tajkune i međunarodnu zajednicu, što kuju neke klozetske zavere kojima bi da obore vlast, kao da se vlast obara novinarskim tekstom u malom tiražu, a ne parlamentarnim izborima?
Zašto je tabloidima zamereno to što ne saosećaju sa drugim ljudskim bićem? Pa, zaboga, oni žive od tuđe nesreće, oni opstaju zahvaljujući tome što nekoga čini srećnim da sazna nešto o tuđoj nesreći. Šta je problem u tome što su i ovoga puta samo radili svoj posao?
Prvo je Srbija brutalnim ubistvom izgubila premijera, onda se on izgubio iz zaostavštine svojih naslednika, da bi se ubrzo izgubio i bol za njim. A sada se izgubio i svaki obzir.
Mnogo opasnije od finansijske zavisnosti, autocenzure i cenzure je – naopako shvatanje ”objektivnog izveštavanja”. Nema ničeg objektivnog u tome da nekome omogućite da ponovi krivično delo zbog kojeg mu se sudi.
Ako preduzeće na čijem su čelu može i bez njih dok su oni zauzeti poslaničkim obavezama, zar to ne znači da onda tom preduzeću nisu ni potrebni?