Kupiti slobodu
Svetlana Aleksijevič je na pitanje šta će uraditi sa novcem odgovorila – da sebi kupi slobodu: da na miru piše, da izvuče svoje iz Minska, da… pegla, što je radila kad je dobila vest o Nobelovoj nagradi.
Svetlana Aleksijevič je na pitanje šta će uraditi sa novcem odgovorila – da sebi kupi slobodu: da na miru piše, da izvuče svoje iz Minska, da… pegla, što je radila kad je dobila vest o Nobelovoj nagradi.
Čitanje Anice Savić Rebac povezuje Pita Mondrijana i Platonove ideje, a u Aristofanu ukazuje na osnovu svega što je pisao – atinsku demokratiju.
Režiser Kokan Mladenović, ni po ustavu i zakonima nekadašnje države, pa ni po zloglasnom članu 133 nekadašnjeg krivičnog zakona, ne bi mogao da odgovara za verbalni delikt.
Posle Junkerovog govora u kome ga pominje sa suzom u oku, pekaru neće biti bolje. Samo će ga zavitlavati u seoskoj taverni – posebno sada kada se u Grčkoj svi zavitlavaju oko izbora za desetak dana.
To kuljanje ludila iz slabo kontrolisanih glava je zapravo stvaranje folklornih priča pred našim očima, i trebalo bi ih klasifikovati, žanrovski odrediti i preuzeti brigu za neke od autora, recimo psihijatrijsku.
The horror on the Greek-Macedonian border has finally raised the question what the EU has done and hasn’t done; what the citizens are to do in the midst of events which will mark this century.
Užas na grčko-makedonskoj granici pokazuje da je vreme je da se razmisli šta je EU uradila a šta nije, šta da rade građani a šta negrađani EU zemalja, u događajima koji obeležavaju tekuće stoleće.
Natalija Dević je u građenju svog uspeha upotrebila već više od četvrt veka uspešan recept. Lik je došao u Beograd da tu zaigra na kartu koja sigurno uspeva – prostaštvo, zasnovano na mržnji prema drugome.
Ostavljene bilo gde, da se prljaju jer ne mogu trunuti, ove stolice podsećaju na grobove savremenog sveta, u kojem neosetljivost prema ljudskoj vrsti doseže dosada nepoznate razmere.
Za njom ostaje nepresušni eros saznanja, koji su nam dejstvujuće mašine socijalističkih obrazovnih sistema dale na početku. Kad mislim na talente Svetlane Bojm, kozmos mi pada na pamet.
Izvan rafinmana međunarodnog pomorskog prava, čovek bi se upitao u čemu je problem, i da li to zaista treba Hrvatskoj pored onolike vode.
U Volosu se odvija jedan od najzanimljivijih društvenih eksperimenata u Evropi. Posle početka velike krize tu je uvedena međusobna razmena rada i dobara. Jedinica kojom se to meri je – tem.
Za svaku upotrebu Aristotelovog „zato što“ Grcima treba platiti 10 evra. Ovaj autorski honorar, uzet samo od amatera koji vode globalnu neoliberalnu politiku, od Grčke bi načinio najbogatiju evropsku državu.
Razloga da se zatraži oproštaj je mnogo, ali i predsednika je mnogo, i svi misle da su se izvukli iz odeljenja za zaostale i ponavljače, gde sede Grci isprašenog tura.
Pristalice rehabilitacije četništva tvrde da su četnici bili antifašisti, a slovenački borci za rehabilitaciju domobrana da je opredeljenje za služenje okupatoru bilo bolje, korisnije i… moralnije.
Grčki Ne-dan, sa svim što dolazi sutra ujutro, daje nemilosrdnu perspektivu ogromnih napora da se stvari koliko-toliko poprave. Grcima sledi najteže – od mogućnog puča do iscrpljivanja i gubljenja značaja Sirize.
Svet oko Evrope pun je destabilizovanih država. To što u grčkom slučaju još izigravaju pregovore, sednice i uopšte situacije u kojima ne govore puškoautomati i dronovi, stvar je – za sada – pogodne lokacije.
Miša Brkić nema pravo da priziva kralja Ibija u svom pisanju, koje odiše nadutošću i potpunim odsustvom duhovitosti i ironije, kako se jedino može razumeti njegovo izrugivanje Grcima i levičarima.
Jedan od slovenačkih telekomičara svoje protivnike poredi sa šugom koja je napala njegovog psa Žana. Levica, sindikati, nezaposleni, prekarci – svi su oni šuga.
Patrijarhat je ubica, koji kontroliše i selekcioniše žene (i po potrebi decu) da bi mu služili. I uvek ima samo jedan jednostavni cilj: kontrola ženske seksualnosti.
I to ne samo zato što je umro B.B.King… potresi koji su se desili ovoga maja ukinuli su radost i pojam „pobede“ za dužu, neizvesnu i krajnje opasnu budućnost. Izgubio se osnovni okvir zajedničkog osećanja pobede nad fašizmom i nacizmom.
Iz arhive: Pobunu radnika protiv eksploatacije su u socijalizmu zamenili praznikom rada, kojim radnici slave – još uvek – svoju eksploataciju. Šta da radnici slave danas: to što su zaposleni, što nisu, što rade suviše…
Evropa – ona još osetljiva – sa užasom gleda kako na njenome rubu razbijaju reljefe krilatih lavova sa ljudskim glavama, i sa ne manjim užasom kako hiljade ljudi svakodnevno umiru na moru.
The Living Theater sam gledala na prvom BITEF-u septembra 1967. u pozorištu Atelje 212 u Beogradu. Bila sam na drugoj godini studija, rešila sam da vidim Antigonu i otišla sam sama u pozorište.
Ime ovog sela u Grčkoj u poslednje vreme je, zahvaljujući medijima, postalo poznato. Reč je o masakru koji se na tome mestu desio juna 1944, ali i o nemogućnosti da se postigne pravda – kažnjavanje odgovornih i odšteta, koje je Grčka pokušala da dobije od Nemačke.
Izmisli se pijanstvo posade, on onda kao zaštiti kako mrtve junake tako i svoje odgovorne ministre. Ovoga puta sociopatski trikovi došli do mere koja je čak i srpsku publiku uspela da uzbudi.
Antički izvori dopunjeni su sekundarnom literaturom o hrani i gastronomiji, kao i analizom savremenih procesa politizacije ishrane – od internet sajtova do rafova samousluga.
Asocijacija je bila neodoljiva: izazov komentara najznačajnije ličnosti Politike bio je u tome što praktično u svakoj rečenici navlači i razvlači maglu – ravno osećaju eponimske gospođice Smile za sneg.
Razgovor o knjizi Svetlane Slapšak Leteći pilav, Parobrod, petak 27. mart: O Evropi pre možda katastrofalnih promena njene društvene strukture, i visokom položaju hrane u njenoj popularnoj kulturi.
Dok su mediji u opštem siktanju na levicu zapucali po Grcima, optužujući ih za povlačenje i drskost istovremeno, grčka vlada je shvatila da drži sve karte u rukama i da halabuka samo pomaže.
U Sloveniji je izglasan amandman koji izjednačava heteroseksualne i homoseksualne parove, i omogućava usvajanje dece ženama bez partnera.
Star Trek počeo se u Jugoslaviji prikazivati sa neke dve godine zakašnjenja, mislim 1968/9. Televizori su sve do osamdesetih bili crno-beli, ekrani mali, a serija naivna.