„Ali“, još jednom i dosta
Srblji se bore u onome što je bila Rusija pa Ukrajina pa nova nezavisno-ruska republika na strani ukrajinskih pobunjenika, Hrvati na strani ukrajinske paramilitarne grupe koja kao sarađuje sa zvaničnom vojskom.
Srblji se bore u onome što je bila Rusija pa Ukrajina pa nova nezavisno-ruska republika na strani ukrajinskih pobunjenika, Hrvati na strani ukrajinske paramilitarne grupe koja kao sarađuje sa zvaničnom vojskom.
U slučaju Grčke i oduševljenja više od trećine njenih građana, ako računamo samo one koji su pre dve nedelje glasali za Sirizu, poravnjači su tu da odmah pokvare zabavu i osećanje pobede.
Umesto bar formalnih čestitki i potpore, koju su posle izbora socijalista imali i Francuska, i Italija, i Španija, i Portugal, Grci su fiksirani kao besprizorno evropsko siroče, i pokoja ćuška nije na odmet.
Devetnaestog januara 1969. godine umro je, posle tri dana muka, Jan Palah, češki student star dvadeset i jednu godinu. Tri dana ranije, zapalio se u Pragu, pred Nacionalnim muzejem.
Charlie Hebdo je imao jasne stavove protiv svake bigotnosti – nekih ČETRDESET godina. Jezik za zube, levičari od juče, pročitajte ponešto!
Izvršitelji su, doduše, klicali Alahu, ali Šarli ebdo je uvek bio izložen mržnji. I danas, nad mrtvim genijima satire, glasovi u Francuskoj mrmljaju da ih je stigla pravična kazna.
Umro je Tomaž Šalamun. Bila je subota, pao je prvi sneg i vest je preko socijalnih mreža obišla svet. Samo od citata njegove poezije objavljenih na fejsbuku mogla bi se napraviti solidna antologija.
Skoro je nemoguće odoleti povodima za depresiju u pretpraznične dane… Uteha može doći od bližnjih, tišine, usamljenosti. A onda se može desiti i koji trenutak sreće.
Logika da policajci, vatrogasci i bolničarke treba da rade dok od starosti ne padnu na nos, a profesore treba što pre ukloniti i zatvoriti njihove predmete, da ih se slučajno ne domognu neki nepredvidivi mladi, posvuda je prisutna.
To je jedno od onih imena koja zahvaljujući kompromitovanosti medija, ograničenim političarima i nerazmrsivim interesima nevladinog sektora nose odbojno značenje, ili oznaku da se time neko/niko neće baviti.
Trčala sam sa mladom ženom, zajedno smo gurale kolica sa njenim detetom. Znam samo da sam se zgrbila, jer sam bila viša od većine Grka oko sebe. Kada sam došla kući, već je bio proglašen policijski čas.
9. novembar – Dan protiv fašizma i antisemitizma: Retki su podaci ili proizvodi mašte koji prikazuju Jevreje za vreme nacizma koji se bune, i donose nam neku utehu čak i u doba kad naracija o genocidu služi i za surovu izraelsku militarizaciju.
Živana Stanković, Romkinja koja je izgubila troje dece u požaru, ostaje u pritvoru, i svi su izgledi da će biti osuđena na nekoliko godina…
Sećam se svog prvog čitanja ove zbirke priča. Vraćala sam se iz Ljubljane poslovnim vozom, u novim čizmama i sa tašnom kupljenima u Bolonji, gde sam overdozirala sa maniristima.
Moja majka i baka su za vreme borbi za Beograd spremile konopac: ako prvo dođu Nemci ili Rusi, bile su rešene da se obese, jer Nemci ubijaju a Rusi siluju. Prvo su došli partizani.
Ponavljam ono što sam napisala pre dvadesetak godina – nezavisni mediji nisu oni koji uspeju da se održe na tržištu svojim sredstvima, već oni koje država plaća da bi je kritički kontrolisali.
Doživela sam puni efekat njenoga rada kada sam u najboljem mestu za usamljenost, glavobolju i depresiju na svetu – Parizu, izašla iz biblioteke u Boburu da popijem kafu na otvorenom.
Mogućno, sporo i krajnje neizvesno rešenje problema parade i ponosa bilo bi ustanoviti svakodnevnost parade ponosa, kroz svaku rupu, prolaz i propuštenu petlju jednog društva u krpama.
Nužni preduslov za hrabri govor je hrabri pojedinac. On ponekad može ćutati, ako se vidi njegovo telo, jer telo je uvek tekst – recimo pokret Žena u crnom ili Anonymous sa maskom.
Romi iz Buzeskua okreću svetu ludačkog luksuza ogledalo, i svima postavljaju pitanje o tome čemu nas taj svet uči, i kakvo znanje i kulturne potrebe proizvodi. Tip mogućnog uzorka: Cecina vila na Kipru.
Povremeno, taj svet postaje bundžijski. Jauk vlasnika automobila koji je spaljen, radnje koja je opljačkana ili letovanja koje je grubo prekinuto, uz medijsku nesavesnost, odmah postaje glavni izraz porušene socijalne ravnoteže. Zašto nam ne sviraju i pevaju, umesto da se bune?
Sa Lorin Bekol je, mogli bismo reći, konačno umro film noir zasnovan na ženskoj zlobi. Ona je sistematski dekonstruisala nameru Holivuda i otvarala potpuno nove horizonte za demoralisane, neurotizovane i u potrošački kalup sabijene žene ne samo u Americi, nego i drugde u svetu.
Nema nikakve sumnje da bi građani bilo koje države na svetu, kada bi im to bilo dozvoljeno, glasali za smrtnu kaznu u slučaju ovakvog ubistva. Zato je uloga medija ključna – da ne dozvole, a ne da potpaljuju masovnu psihozu u kojoj građani hoće da na nekoga delegiraju svoje ubilačke frustracije.
Adam Kertis je jedan od mojih omiljenih blogera. Prilog Now then na Peščaniku se savršeno uklapa u taj model – uživanje, kratak trenutak sreće sa razumom, iluzija da ga je još nešto ostalo u svetu.
Roman Oprosti u zapletu započinje dijalog sa Majstorom i Margaritom Mihaila Bulgakova. Time se priznaje status romana koji je obeležio generacije pre Štegera i omogućio im da se sprijatelje sa literarno dostojnim oblicima kritike totalitarizma.
Sud u Strazburu “izabrao je kraći put” i dodelio pravdu hiljadama štediša Ljubljanske banke u BiH i u drugim republikama bivše zajedničke države. Ne tako davno, dodelio je i pravdu za nešto preko 25.000 izbrisanih, izabravši takođe “kraći put”.
Slavoj Žižek već dugo, dugo vremena piše banalnosti: ne mislim na filosofiju, tamo ga isto tako već dugo nema, već na svetske medije, gde funkcioniše kao dežurni mislilac, prihvatljiv za najširu publiku.
Na izborima u Sloveniji pobedio je Miro Cerar koji je partiju sa svojim imenom osnovao nešto pre mesec dana – baš kao i Zoran Janković pre tri godine. U oba slučaja, građani su glasali protiv Janeza Janše.
Srebrenica od juče zahteva temeljnu dekontaminaciju – između ostalog i od komemorativnosti. Odakle nam uopšte pravo da to gledamo kao nešto odgurnuto u sećanje?
Neobično mi se dopao komentar Vesne Rakić-Vodinelić Pornotropos. Moje primedbe se ne odnose ni na poruku ni na kvalitet pomenutog priloga, već samo na – u osnovi minornu – tačnost podataka. Đavo je, doduše, u detaljima.