Trampa
Da li bi Donald Tramp kao predsednik SAD mogao da donese odluku o, na primer, minimalnoj ceni rada u Americi, kao što je to pre neki dan uradio premijer Vučić u Srbiji? Naravno da ne bi.
Rođen 1953. u Zaječaru, završio pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike. Devedesetih i stalni saradnik mesečnika Demokratija danas. Godine 1998. dobija otkaz u Ekonomskoj politici; 1999. je među pokretačima Ekonomist magazina, gde je direktor i zamenik gl. i odg. urednika, a od 2001. gl. i odg. urednik; 2008. napušta EM sa Vladimirom Gligorovim, Predragom Koraksićem... Prelazi u Blic, gde je gl. ur. ekonomskog dodatka Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto urednika ekonomske rubrike. Godine 2011. je među osnivačima nedeljnika Novi magazin, gde je i danas zamenik gl. urednika.
Pisao za brojne novine u Jugoslaviji i Srbiji. Zajedno sa Mišom Brkićem urednik serije od 12 TV debata pod zajedničkim nazivom „Kad kažete…“ Fonda za otvoreno društvo, u Medija centru NUNS-a, prikazivanih na TV Studio B. Godine 2011. objavio knjigu Ispred vremena, o nedeljniku Ekonomska politika i reformskoj deceniji u SFR Jugoslaviji (1963-1973). Sa Dimitrijem Boarovim 2013. napisao knjigu Kako smo izgubili (Našu) Borbu. Jedan od autora izložbe "Polet: Ekonomska propaganda u Jugoslaviji 1969-1980". Član Izvršnog odbora NUNS-a.
Da li bi Donald Tramp kao predsednik SAD mogao da donese odluku o, na primer, minimalnoj ceni rada u Americi, kao što je to pre neki dan uradio premijer Vučić u Srbiji? Naravno da ne bi.
Uvođenje informatike u škole je odlična ideja. Pod uslovom da se time hoće decu odbiti od računara. Današnja škola nije spremna da tu ideju na valjan način sprovede u delo.
U opštini varošice Vladimirci danima je zabarikadiran bivši predsednik opštine. On je naravno član SNS-a, jer da nije, policija bi ga već odavno privela „k poznaniju prava“.
Dok se sindikat Železnice takoreći i ne čuje, sindikalci EPS-a prete da će u borbi protiv mrskog neprijatelja, ako treba, i poginuti. Tim rečima, bez karikiranja.
Kraj nije 1. septembar, nego 31. decembar. Tada ćemo videti koliki su rast bruto domaćeg proizvoda, fiskalni deficit i javni dug. I moći ćemo da pravimo validna poređenja sa drugima.
Kultura, u najširem smislu te reči, kao skup vrednosti koje preovlađuju u jednom društvu, može to društvo da zavede i odvede na pogrešan put. Srbija je najbolji primer.
Ovih dana se ekonomske teme teško probijaju do javnosti, a nešto više pažnje na sebe uspeli su da skrenu proizvođači voća, pre svega kupina, a onda i šljiva. Priča je u osnovi ista – (pre)rodilo.
Mislim na nedavni „slučaj poligraf“ koji se završio opštim napadom na jedno (strano) preduzeće zbog toga što je svoje radnike ispitivalo uz pomoć ove u Srbiji izgleda sve popularnije naprave.
Kako neko može da govori o modernizaciji i da istovremeno govori šest sati, kao neki latino-američki diktator? Govoriti danas šest sati o bilo čemu prosto je amoderno, arhaično.
Novi magazin
Rast plata u 2016. iznosiće 10 odsto. To je Aleksandar Vučić kao predsednik vlade obećao u svom ekspozeu 27. aprila 2014, ali obećanje nije i neće ispuniti.
Nemoguće, rekao sam, bus plus kartica nema rok trajanja. Ima, ima – rekla je prodavačica mirno – ovih dana imam puno ovakvih slučajeva, mora da su pokrenuli neku akciju. Ali, probaću ponovo.
Glavni izvor rasta su investicije. One bi, dakle, prevashodno i mogle da obezbede rast narednih godina. Ali, upravo na tom planu u 2016. se primećuju negativne tendencije.
Potreba za unisonim jedinstvom i gvozdenom disciplinom, koji više priliče armiji, zapravo pokazuje da je naprednjačka „kula od slonovače“ sva izbrazdana pukotinama.
Srbija se primakla diktaturi i samovolji. Umesto da hapsi one koji su (s)rušili Savamalu i pravni poredak, vlast hoće da hapsi one koji protiv tog nasilja protestuju.
“Ovakve rezultate nismo imali još od Drugog svetskog rata”. To je protekle sedmice bio glavni naslov, bar kad je o ekonomiji reč, u gotovo svim medijima. I naravno, to je svima zaparalo uši.
U slučaju Ljiljane Smajlović, odjeke i reagovanja su preuzele istaknute javne ličnosti (Bećković, Kusturica, Kojen…) čiji se tekstovi, sa sve slikom, objavljuju na naslovnoj strani.
Građani su plaćajući veće račune za struju finansirali povećanje plata zaposlenih u EPS-u. A povećanje ličnih primanja zaposleni u EPS-u ostvarili su svojevrsnim marifetlukom.
Novi magazin
Dobro, nije baš 150 nego (samo) 145. Ali, princip je isti – toliko je miliona evra iznosio prošlogodišnji gubitak Železare Smederevo.
Novi izveštaj Saveta za borbu protiv korupcije o Budžetskoj inspekciji: kako 9 zaposlenih kontroliše državu koja godišnje potroši 15 milijardi evra – skoro pola ukupnog bruto domaćeg proizvoda Srbije.
U Mostu RSE Omera Karabega o tome šta je istina, a šta propaganda u pričama o kineskom čudu u Srbiji govore Mijat Lakićević i Milan Kovačević, savetnik za strana ulaganja.
Direktor Železare Smederevo je bio dočekan kao spasilac, a ispraćen kao kriminalac. I kao prvo i kao drugo ga je kvalifikovao premijer Aleksandar Vučić, koji ga je ovih dana iz fabrike najurio.
Nije jasno zašto im Filosofija palanke toliko smeta, jer ona nikada nije imala previše čitalaca. Mada je u stvari jasno – njih nervira i sama pomisao da može da postoji neka alternativa.
Dobro je da je Kina kupila Železaru Smederevo, dobro je da gradi po Srbiji, a dobro je i da što više trgujemo sa njom. Ali ne bi bilo loše ni da je ta ekonomska saradnja malo uravnoteženija.
Ne. Ali – samo za sada. Šta ako je otpuštanje trećine radnika, ukidanje treće smene i smanjivanje (i inače već smanjene) proizvodnje za trećinu, uvertira za takvu odluku?
„Ti Siniša, sa mnom, u inat ovima koji bi da te streljaju“, rekao je, kažu novine, premijer Aleksandar Vučić na prijemu u Ambasadi Rusije. Ova kratka rečenica mnogo govori o onome ko je izgovorio.
Novi magazin
“Ovo je istorijska sednica, jer nikada biznismeni nisu bili u ovoj sali”, rekao je Miodrag Kostić na panelu “Uticaj biznisa na nauku, privredu i društvo” na skupu u organizaciji SANU.
Pitanje o ceni kafe ili ćevapa u skupštinskom restoranu nije demagogija. Jer zašto bi cena hrane i pića u centru Beograda bila ne samo ispod cene u najzabačenijoj seoskoj kafani, nego i ispod „cene proizvodnje“.
U obilju velikih tema dakle – Savamala, spomenik Đinđiću, lom u DS-u, Vučićev susret sa Putinom, da pomenem samo neke – meni je za oko zapala jedna sasvim lokalna, komunalna.
Vučić je rušenje kuća u Hercegovačkoj uporedio sa hapšenjem Miloševića u Tolstojevoj. Da li to on odustaje od pokušaja da se predstavi kao nastavljač Đinđićeve politike?
Na Beogradskom univerzitetu nema kulture dijaloga, što je posledica nedostatka slobodne komunikacije, dakle situacije u kojoj samo jedan priča, a svi ostali ćute i slušaju.
Kusturica je u svom članku kao uzor za Srbiju, neku vrstu društvenog modela na koji bi Srbija trebalo da se ugleda, predložio – Belorusiju. Dakle, diktaturu svog „prijatelja“ Aleksandra Lukašenka.
Kao jedan od razloga za otvaranje ove avionske linije Siniša Mali je naveo to što će sada turisti iz Amerike lakše doći u Srbiju. Dirljiva je ta vera u mogućnosti srpskog turizma.