Razjašnjenje
Opet se u Beogradu traže razjašnjenja kako je ono što je izgledalo jasno postalo sporno.
Opet se u Beogradu traže razjašnjenja kako je ono što je izgledalo jasno postalo sporno.
Razlika između odmrzavanja plata i penzija sada, u januaru ili u aprilu nije finansijski od velikog značaja.
Alternative su jasne: etničko razgraničenje ili sporazum o suverenim odgovornostima Srbije i Kosova.
Koje bi moglo da bude generalno pravilo kada se biraju pravila ekonomske politike?
Da li mogu da se zarađuju različite plate za isti rad? Naravno, i to iz više razloga koji određuju tržište rada.
Najjednostavniji opis političkog prostora je u dve dimenzije: ideološka, na kojoj se vrednuju političke alternative i politička na kojoj su poređani glasači.
Zašto je nemačka privreda bila pogođena krizom i zašto se relativno brzo oporavlja?
Zašto MSP nije imao razumevanje za srpsku krizu identiteta? Zato, sledi univerzalno primenljiv odgovor, što to ne daju Amerikanci.
Predlog da se povećaju plate i penzije kako bi se podstakla potrošnja nema potrebe vezivati ni za Kejnza niti za Krugmana.
Srpska spoljna politika sada ima za cilj da zatvori Pandorinu kutiju, uz pomoć GS UN.
Is Serbia incapable of conducting a responsible political and expert debate? In order to answer this question, let us take three examples.
To što je sve jeftino u Srbiji, naravno za one koji u drugim zemljama primaju zarade u evrima, posledica je ponajviše devalvacije dinara.
Svestan sam da je uzaludno, ali da odgovorim na pitanje šta bi vlada i skupština trebalo da urade? Prvo da definišu interese Srbije na Kosovu – političke, ekonomske i svake druge.
Those who followed the debate before the ICJ would have known exactly what was being asked and what the answer would be.
Suštinsko pitanje jeste da li je proglašenje nezavisnosti bilo u neskladu sa poretkom uspostavljenim rezolucijom 1244 i Sud je odlučio da nije.
Odgovor vlasti i javnosti u Srbiji na mišljenje Međunarodnog suda pravde je, otprilike, nema veze, idemo dalje. To nikako ne može na dobro da izađe.
Srpska politika već veoma dugo sledi strategiju u kojoj nema plana B. Ideja je da se odbije ponuda i traži više, pa ako se ne uspe, da se prihvati ono što je prvobitno odbijeno.
Povećanje plata i penzija podrazumeva zaduživanje države. Šta se ovom predlogu prigovara?
Zemlje zaostaju zato što nisu u stanju da reše osnovne probleme. Srbija je takva zemlja već dve decenije. Kako stoje stvari, promene se ne mogu očekivati u dogledno vreme.
Razlika između srpske i mnogih drugih vlada je u načinu na koji se obraćaju javnosti. U Srbiji, koji god član vlade da se dohvati mikrofona, poruka je optimistička.
Računa se sa preraspodelom teritorija, ali to će biti sve manje realno ukoliko, da tako kažem, raspad EU zakasni.
Ono što se predlaže su kratkoročne mere koje polaze od postojećeg stanja. Partije nisu reformske već predatorske, a preduzetnici računaju samo sa domaćim tržištem.
Osnovni problem nije u poreskom sistemu, mada ga je potrebno reformisati. Već u javnim rashodima, i uostalom u javnom sektoru u celini.
Privreda se nalazi na putu spore i dugoročne „druge tranzicije“. Njih je bilo i u naprednijim zemljama, ali uglavnom uz strategije reformi.
Poreska reforma – jednim udarcem se ne može ubiti suviše muva.
Problem je u tome što je teško prodati jer se potrošnja smanjuje.
Njegov angažman ilustruje istoriju neuspeha da se političkom razumnošću obuzdaju ideološke strasti.
Malo je verovatno da će biti izvršena neka ozbiljnija poreska reforma.
Namera mi je da ukažem na ključni problem sa kojim se suočava EU, ali bi pre toga imalo smisla videti zašto je toliko zemalja želelo, a neke još uvek žele da joj se pridruže.
Politika kursa se podržava preko finansiranja rezervi. Znači li to da su devizne rezerve dovoljan uslov održanja određenog kursa? Ne znači.