Ustavni amandmani o pravosuđu na sajtu ministarstva pravde – neka samo ostanu tamo
Zašto Srbija, sa stanovišta države i njenih organa, uopšte pristupa ustavnoj reformi pravosuđa? Kratko rečeno – zato što mora.
Zašto Srbija, sa stanovišta države i njenih organa, uopšte pristupa ustavnoj reformi pravosuđa? Kratko rečeno – zato što mora.
Možda neko veruje da će Agencija za borbu protiv korupcije raditi objektivno i nepristrasno, bez obzira na to što je njen novoizabrani direktor imao bliske veze sa Srpskom naprednom strankom.
Na mesto zločina Vučić je stigao četiri dana posle. Stajao je tamo poput krive pritke u plasteniku za patlidžane pokušavajući da od sebe stvori mučenika najviše pogođenog nestankom Olivera Ivanovića.
Oglasio se Nebojša Bradić. „Cenzura bez komisija, novi fenomeni“, otkriva u naslovu svog teksta. Važna tema. On sigurno zna o čemu govori, informiše se iz prve ruke. A kaže da je slobode sve manje.
Šta je politika identiteta? Da li je to deo društva koji ne volite, ali koji se za svoje interese bori kao i vi za vaše. Ili je u pravu Mark Lilla kada kaže da je to „pseudopolitika samoživosti i sve užeg samodefinisanja“.
Kada režimski analitičari tvrde da iza Ivanovićevog ubistva stoje SAD, treba reći da takva tvrdnja nije u skladu sa poznatim činjenicama. Isto važi i za insinuacije da iza ubistva Ivanovića stoji Rusija.
Da sam Pravni fakultet u Beogradu ne bi mi bilo drago da moj najbolji student izjavi: „Ko god da je ubio Olivera Ivanovića nije Srbin“. Time je odlikaš blizu toga da svoj nacion vidi kao višu rasu.
Poznati biograf vojske, njene tehnike i najuglednijih ljudi, Aleksandar Radić, još se oporavlja od stresa. Četiri dana pred Novu godinu, njega je „hapsilo“ u Tehničko-opitnom centru u Batajnici.
Bizarno je to što povratak na industrijske odnose i poreske politike iz 19. veka predvode ljudi kojima su usta puna jednakosti i poštovanja prava. Niko od njih ne bi glasao za Zakon o gospodarima i slugama.
Napadan prenosima i specijalnim emisijama, a neometan vestima poput one da je srpskom predsedniku dozvolu za posetu izdala kosovska vlada – birač u Srbiji je zaključio da je Vučić svemoćan.
Umesto saučešća ljudima čiji je lider mučki ubijen, čuli smo izjave koje je bilo mučno slušati. Jedino mučnije od ljudi koji, saterani u neku salu, govore o svojim problemima bilo je slušati predsednika…
Ubistvo Olivera Ivanovića je pokazalo da Vučić, uprkos svim naporima i Srpskoj listi, nije uspeo da uspostavi kontrolu nad severnim Kosovom. Tražeći verne, Vučić je izgubio iz vida sposobne.
Preko 1,5 miliona ljudi se prijavilo za 1.500 radnih mesta u državnoj banci, više od 9 miliona polagalo je ispit za 100.000 mesta na železnici, a više od 19.000 se prijavilo za 114 radnih mesta čistača ulica.
Direktor EPS-a se govoreći o poslovanju svoje firme silno žalio na vremenske prilike. Prvo je bio mraz, pa suša, pa velike vrućine… Kao da gaji pšenicu i kukuruz, a ne proizvodi ugalj i struju.
Mi koji smo navikli da dišemo na škrge ponekad zaboravimo da je život neuništiv, da je umetnost tamo gde se ne kalkuliše, gde je svaka reč po meri duše koja jedino želi da se oglasi, da javi da postoji.
Невидљиви Мојсеј, безвизни режим са шенгенским државама, раздвојио је Црвено море и сви хрле ка обећаним земљама далеко од Босне, које је данас чини се мање него на крају рата.
„Kada Kina zavlada svetom“ (bez upitnika i bez kondicionala) je debela i pomalo repetitivna knjiga od 700 strana u kojoj Martin Jacques pokušava da odgovori na pitanja koja danas mnogi postavljaju.
Mladi glasači su posebno nezainteresovani za tradicionalne partije, jer ih vide kao previše birokratske, dakle dosadne. Setimo se dosetke Oscara Wildea o problemu sa socijalizmom: oduzima suviše večeri.
Automobili se ne pale samo na severu Kosova, već i na jugu Srbije, konkretnije u Nišu. I to ne bilo čiji automobili, već oni najviših gradskih i policijskih zvaničnika. U pitanju je trend koji traje već mesecima.
Niko od onih koje je Vučić pomenuo nije optuživao njega i njegove za ubistvo, ali jeste za stvaranje atmosfere u kojoj je tako nešto postalo moguće. A za to se odgovara.
Ljajić nam je pokazao nešto što dugo nismo videli – ljudsko lice jednog političara. Oliver Ivanović je bio blizak Ljajićev saradnik i prijatelj i Ljajić je pred kamerama otvoreno pokazao svoju tugu.
Jučerašnje ubistvo će uzdrmati njegovu neprikosnovenu vlast, nezavisno od toga da li je ubica Albanac ili Srbin. Ili stranac, kako reče Vučić. Jezik mržnje koji se ovde brusi godinama putuje kao rafal.
Ivanović je rekao: „Tragično je da posle 18 godina straha od ekstremnih Albanaca Srbi strahuju od ekstremnih Srba“. Ali kada pominju teror, predstavnici vlasti i režimski mediji ne misle na ovo što je Ivanović rekao.
U senzacionalističkom tekstu od pre nekoliko dana pod naslovom Počinju rigorozne kontrole bolovanja tvrdi se da 11% zaposlenih koji su koristili bolovanje u 2017. nisu bili bolesni.
Obično se kaže da su prepreke za udruživanje opozicije liderske sujete i suprotstavljeni uskostranački interesi. To nije sasvim tačno. Iako ovi faktori nesumnjivo postoje, iza njih se kriju dublji politički razlozi.
Početak režimske kampanje za gradske izbore u Beogradu bio je zakazan za ponedeljak. Kako se to već uvrežilo, u ponedeljak je u kampanju ušao i javni servis objavivši biografije kandidata vlasti.
Aleksandar Vulin je javnosti Srbije ovoga vikenda pokazao logaritamske tablice koje mu je izdala Uprava za sprečavanje pranja novca i zaključio da je time okončana afera u vezi sa tetkom i stanom.
Tasovac je na pitanje kako pamti saradnju sa Aleksandrom Vučićem rekao: „Po tome što sam sve naučio od njega, i to ne samo o politici. I da je bolje da te GNU ujede, nego da ne čuješ telefon kada te on zove.“
Postoji institucija koja prati angažovane pisce mnogo ozbiljnije od filoloških studija u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Podgorici. Reč je naravno o policiji, koja je bila tihi pratilac njegovog života.
Bogojavljenje je palo malo posle Božića kao da je, bože mi oprosti, po Gregorijanskom kalendaru. Bog se prvo javio prvom svešteniku. Koji je pohitao da to odmah objavi svojoj pastvi.
Kako da se opozicija zalaže za EU kada EU podržava režim u Srbiji koji se sve više udaljava od demokratije? Drugačije rečeno, kako podržavati evropski put Srbije kada EU „radi o glavi“ njenoj opoziciji?
Šta bi bilo da odem na suđenje i kažem, dotakavši Sveto pismo, Miroslavovo Jevanđelje i Deklaraciju o opstanku Srba: “Ja sam organizovao demonstracije, pustite decu a po meni opletite!”