Moje nezakonito pravo da glasam
Koliko nas neće moći da glasa u inostranstvu i to ne svojom krivicom? Ako nas ima 10 ili 100 ili 1.000 ili 10.000… (ili više?) – ostaviću glasačima da sami ocene o čemu je reč.
Koliko nas neće moći da glasa u inostranstvu i to ne svojom krivicom? Ako nas ima 10 ili 100 ili 1.000 ili 10.000… (ili više?) – ostaviću glasačima da sami ocene o čemu je reč.
„Sloboda, demokracija, svjetlost na kraju tunela, raskid s totalitarnim mrakom… Sve je to sada bačeno pod noge! Zašto su ti veterani uopće ratovali? Za ovakvu laž?!“
Smatra se malo verovatnim da će se građani sami informisati i konstruktivno učestvovati u demokratskom procesu i da je savršeno razumno da to ne čine, jer pojedinačni glas nikada nije presudan.
Godišnjica bombardovanja nije, kao prošle godine, obeležena svečano već radno. Novim bombardovanjem, ali ne osiromašenim uranijumom nego obogaćenim obećanjima vlasti.
Naprednjaci su došli na vlast i kritikom feudalizacije državnih preduzeća. A onda su pet godina samo ponavljali mantru o političkoj volji da se upravljanje javnim preduzećima profesionalizuje.
Gle ti njih kako su se raskokodakali. A samo su im izbore na par meseci odložili. Jaka stvar, moš’ misliti. Nikoga nisu streljali, nikoga u okove bacili, već samo – k’o polenom po licu – glasanjem udaljili.
Ministar finansija Vujović verovatno ne zna da poreski inspektori ovih dana zovu privrednike po Srbiji i traže od njih „siguran glas“ za kandidata pod rednim brojem šest.
Ovog meseca Evropska unija slavi 60. godišnjicu potpisivanja svog utemeljujućeg akta, Rimskog ugovora, kojim je ustanovljena Evropska ekonomska zajednica. Ima mnogo razloga za slavlje.
Ostavimo za sada po strani uslove u kojima su žrtve Ratka Mladića boravile u zatočeništvu tokom rata u BiH i razmotrimo njegov zahtev za privremeno oslobađanje iz Haškog tribunala.
Juče je u Grdeličkoj klisuri obeležen Dan sećanja na stradale u NATO agresiji. Predsednik vlade je očekivano i bezobzirno i tu priliku iskoristio za svoju predsedničku kampanju…
Lazaru Stojanoviću: On vlasti onda i sada poručuje da su današnji stereotipi samo prežvakani stariji i da vlast odbija da ispuni uvek isti osnovni zahtev – da siđe.
Diplomatija je najpametnije ulaganje u vojsku, ali ovaj američki predsednik to izgleda ne zna, pa je povećao budžet za vojsku. Novo naoružanje valjda treba da ojača njegov neprekidno ugroženi ego.
Baš se zanimljive stvari dešavaju u Višem sudu u Beogradu, gde se po tužbi ministra policije Nebojše Stefanovića vodi parnica protiv sociološkinje Vesne Pešić i urednica Peščanika.
Intervju sa ekonomistom nobelovcem: Najveći problem sa regulatornim telima je u tome što ona ranije ili kasnije padaju pod kontrolu onih koje bi trebalo da kontrolišu.
Tužilaštvo će utvrditi da li je nalog koji je pokojni Gajić dobio da noću izađe na autoput i lepi plakate bio zasnovan na odobrenju koje je SNS dobio od upravljača puta…
Samo je tuđa prošlost ono što gospodara Srbije drži u ovom vremenu. O čemu se tu radi? Dr Džekil i Mr Hajd, malo na suncu više po mesečini, jedan koji je u drugome, a za njega i ne zna.
Šta je sporno u korišćenju reči peder u Vučićevom spotu? To je antiherojska odrednica i najgora moguća uvreda za onog koji se predstavlja kao spasilac naroda.
Nije mnogo važno, ali pošto je ušlo u kolokvijalnu upotrebu, a i u naslov meni upućene kritike – šta znači Fukujamina tvrdnja? Prvo, da je komunistička ideja o kraju istorije otišla u istoriju…
Idiotsko saopštenje SNS-a da je supruga Vuka Jeremića vođa narkomafije podsetilo me je na 2000. kada je ekipa iz iste koalicije koja je sada na vlasti optužila Vojislava Koštunicu da je švaler.
Možda baš sa ovim izborima i ona uspe da se zaposli negde za stalno. Ona ne sme da dozvoli da neki drugi kandidat dođe na vlast. Tada bi morala da kreće iz početka i da se ponovo dokazuje.
– Predsedniče, imamo ideju… – Otpušteni ste. U prošlom se nisam pojavio, pretprošli je zabranjen, sa sva tri se ljudi sprdaju… Od sad ja sam smišljam ideje…
Lider „najbolje lokalne samouprave u Srbiji” morao bi da ponudi objašnjenje o tome ko je izdao nalog aktivistima SNS-a da rizikujući svoje živote lepe predizborne plakate na autoputu.
Kandidat za predsednika Srbije Miroslav Parović se zalaže za uvođenje zakona koji postoji u Rusiji, gde je svako ko dobije novac iz inostranstva „automatski označen agentom stranog interesa“.
Nepravdu sa rednim brojem na listiću pokušao je da ublaži narodni poslanik vladajuće partije: na svom tviteru je objavio (već odštampani?) listić sa zaokruženim kandidatom.
Predsednik Tomislav Nikolić baš nema sreće. Kraj funkcije će dočekati politički neostvaren. Na funkciji predsednika nije ostavio nikakvog političkog traga. Transferi blama se ne računaju.
Potreba da se trijumfuje, a ne samo bude prvi, dovela je do ogrešenja o izborna pravila – pre svega u ravnopravnoj zastupljenosti u medijima i u korišćenju javnih resursa u svrhu kampanje.
Vučićeva vlada je državnu pomoć poljoprivredi usmerila na stočarstvo. Subvencije po hektaru zamenjene su onima po grlu stoke, a stočari su dobili prioritet i u zakupu zemlje. Milina.
Da li Inicijativa treba da ostane protestni pokret u vezi sa Beogradom na vodi i rušenjem u Savamali ili treba da preraste u pokret sa političkim programom.
Izjednačavanje vlada članica sa građanima pokazuje odsustvo mašte u samim osnovama EU. Do toga je došlo premeštanjem nadležnosti sa demokratski biranih tela na Evropsku komisiju.
Ivica Đikić napisao je knjigu čiji podnaslov glasi „dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici“, i on samim sobom dovoljno govori. Zašto je naslov te knjige baš Beara?
Teško je napraviti kampanju ni od čega. Pogotovo kada se hoće da to bude kampanja a da ne izgleda na prvi pogled kao kampanja. Ili obrnuto, treba da izgleda kao kampanja – a nije ništa.
Ako vidite Branka Milanovića recite mu molim vas da je Milton Fridman ipak bio u Beogradu. Šalim se, naravno. Ali ne i u vezi s tim da je slavni ekonomista zaista bio u glavnom gradu Jugoslavije.